Prelijepa zgrada Mađarske državne opere i baleta u središtu Budimpešte zatvorena je zbog djelomične rekonstrukcije pa se većina njihovih baletnih i opernih predstava preselila u Kazalište „Erkel“. Međutim, ta je situacija ujedno prigoda da svoje predstave prikažu i u susjednim zemljama, pa su u sklopu „Karpatske ture“ gostovali u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gdje su prikazali balet „Vesela udovica“ (10.9.2018.) i operu „Hunyadi Laszlo“ (11.9.2018.).
Jedna od najpopularnijih opereta Franza Lehara (1870.-1948.) „Vesela udovica“, inspirirana komedijom „Ambasadorski ataše“ Henria Meilhaca, smještena je u malu zemlju Pontevedro (imena poput Danilo, Njeguš ili Mirko Zeta prilično su indikativna) kojoj prijeti bankrot, a spas se nazire u braku između bogate udovice Hanne i grofa Danila. No, nije sve jednostavno, jer su njih dvoje nekadašnji ljubavni par i mogući brak ometa inat.... ambasador ima problema sa svojom, flertu sklonom, suprugom... isprepliću se erotske i političke intrige... a promatraču sa strane to je uglavnom smiješno.
Britanski koreograf Ronald Hynd (1931.) „preveo“ je operetu u balet (1975.) po narudžbi Australskog baleta preradivši libreto prema ideji Roberta Helpmanna, dok su u glazbu „intervenirali“ John Lanchberry i Allen Abbot. Prepoznatljivu scenografiju i vesele kostime osmislio je Peter Docherty, a glavne parove plešu Tatiana Melnik (Hanna), Igor Tsvirko (grof Danilo), Ellina Pokhodnykh (Valencienne) i Ievgen Lagunov (Camille), dok je odličnim orkestrom ravnao Kalman Szennai.
Čak i oni koji ne poznaju priču o zavrzlamama vezanim uz veselu udovicu mogli su vrlo lako pratiti plesnu priču, budući da su odnosi među likovima bili jasni, jednostavna koerografija vrlo šarmantna, vizualni dio dopadljiv, a izvođači izvrsni. Osobno vjerujem da su mnogi došli na prvu večer gostovanja očekujući operetu, no isto tako sam sigurna da nisu otišli razočarani!
Skladatelj Ferenc Erkel (1810.-1893.) veliko je i omiljeno ime mađarske glazbe, a njegova nacionalna opera „Ladislav Hunyadi“ (Hunyadi Laszlo, 1844.) to nedvojbeno pokazuje: izvrsna „raspjevana“ glazba, historijski likovi, ispreplitanje ljubavi s političkim spletkama (libreto Beni Egressy) i široka lepeza glasova.
Naslovni lik Hunyadi Laszlo (1431.-1457.) bio je plemić i ratnik kojeg kralj Ladislav V., nagovoren od neprijateljski raspoloženih savjetnika (Miklos Gara, grof Ulrik Celjski) doživljava kao opasnost. Tim više što se zaljubljuje u njegovu zaručnicu, te ga odlučuje pogubiti. Izvrsnim orkestrom ravnao je Balazs Kocsar, Hunyadija je pjevao odličan Boldizsar Laszlo, njegovu majku Orsolya Hajnalka Roser, zaručnicu Mariju Erika Miklosa, dok su u ulogama kralja, Ulrika Celjskog i Gara nastupili Tibor Szappanos, Istvan Racz i Zoltan Kelemen.
Iako je Hunyadi Laszlo pogubljen, njegov brat Matyas (kasnije poznat kao Matija Korvin, 1449.-1490.) postaje kralj (1458.-1490.), a na pozornici je prikazan kao dječak (koji šuti) u pratnji mezzosopranistice Gabrielle Balga (prilično šašava koncepcija, jer ona stalno trčkara za njim po pozornici). Moderna scenografija (Katalin Libor) koja na samom početku vizualizira elemente koji će biti ključni za određena zbivanja uglavnom ostavlja čistu pozornicu s jednostavnim i funkcionalnim elementima, dok se kostimografija (Eniko Karpati) temelji na prepoznatljivosti pojedinih karaktera.
Usprkos prekrasnoj glazbi (posebice zborskim dionicama), dobrim izvođačima i lijepoj vizualizaciji, redateljski zahvati (Gabor Szucs) su bili čudni, da ne kažem neshvatljivi... Posebice je komično osmišljena već spomenuta dvojnost Matijina lika kojem na kraju izvedbe daju krunu (ne postaje kraljem istovremeno s pogubljenjem brata, niti je to tom trenutku važno).
Mrmlj, mrmlj... zapravo je bezobrazno mrmljati, jer činjenica da smo imali priliku vidjeti i čuti dvije predstave iz repertoara jedne od najboljih europskih opernih/baletnih kuća jest itekakav dobitak za svakog ljubitelja opere i baleta. Kamo sreće da je češće!