Mlade djevojke odjevene u majice s natpisom „Već deset godina solo“ preplavile su zadarske ulice i trgove, ali ne zato da bi se potužile na nedostatak ljubavnog odnosa, već da bi najavile deseti Monoplay, Festival suvremenog plesa solo izvedbi (20.8.- 24.8.2018.). U svojim uvodnim tekstovima umjetničke voditeljice Sanja Petrovski i Petra Hrašćanec govore o festivalu kakvog su željele, a rođen je „iz potrebe. Iz entuzijazma. Iz ljubavi“.
Budući je jubilaran, Festival Monplay ove godine traje pet dana (u odnosu na tri prijašnjih godina), pomaknut je termin održavanja (još pamtim duhoviti prošlogodišnji slogan „Kraj kolovoza a opet solo“ koji je ukazivao da su festivalski dani zadnjih dana kolovoza), studentski i glavni plesni programi dopunjeni su izložbama, predavanjima i predstavljanjima publikacija, a uz prostor Kazališta lutaka Zadar i kazališnog dvorišta, aktiviran je i prekrasni prostor desakralizirane crkve sv. Dominika. Stjecjem okolnosti, boravila sam u Zadru drugi i treći dan Festivala (21.8. i 22.8.2018.) i pogledala dvije izvedbe: „Self Unfinshed“ Xaviera Le Roya i „Close Ups“ Magdalene Reiter.
Po edukaciji molekularni biolog, Xavier Le Roy (1963.) posvetio se 1991. umjetnosti, a 1998. predstavio je solo točku „Self Unfinshed“ koja je do danas stekla kultni status, postavši djelom predavačkih programa. Vidjeti je „uživo“ nakon dvadeset godina trajanja, poslušati samog autora i shvatiti da pred sobom gledamo istinsku plesnu legendu, svakako je izuzetno iskustvo koje je spoznala, uglavnom, mlada zadarska publika. Gledajući najatraktivniju fotografiju izvedbe na kojoj su stolica, stol i čovjekoliko biće odjeveno u crno, sjetila sam se da smo Xaviera Le Roya već imali prilike gledati u našoj sredini i to na 19. Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu 2002. (provjereno u arhivi TSP).
No, da se prisjetimo same predstave, koja se do samog kraja odvija u tišini, a sastoji se od dvije ključne situacije: čovjek kao robot i transformacija ljudskog tijela u nešto neljudsko (ili kako od jednog nastane dva). Savršenom koordinacijom zvukova (nalik mehaničkim) i pokreta (nalik strojnim) pred našim očima nestaje ljudska forma i zamjenjuje je stroj hladan u svojoj indiferentnosti i fascinantan u svojoj preciznosti – sve ono što lakonski nazivamo robotom.
Drugi fascinantan dio je transformacija poznatog ljudskog oblika u nešto novo i čudno – ruke i noge zamjenjuju funkcije, podlaktice i bedra mijenjaju mjesta, odjeća lako dočarava neko novo biće... ili možda dva u suodnosu koji nije uvijek sasvim prepoznatljiv. Osim što udovi zamjenjuju mjesta, čine to i drugi dijelovi tijela pa odjednom stražnjica postaje leđima, glavom... zapanjujuće je kako ovo, ne više tako mlado tijelo, još uvijek sjajno podnosi tegobe neprirodnih položaja, strpljivo i polako, bez žurbe i sa sjećanjem („jer tijelo pamti“) nudi razmeđu između svakodnevnih pokreta (stajanje, sjedenje, ležanje) i onoga što graniči s akrobatikom. Sam Xavier Le Roy svoju izvedbu ne zove plesom nego koreografijom, tišinu proglašava plesnom komponentom i dozvoljava svakome da vidi vlastitu viziju pokazanog.
U razgovoru nakon predstave (odlična ideja organizatora kako bi publika imala priliku „zaviriti“ u svijet umjetnika i postaviti mu pitanja) prepričao je zgodu o gledatelju koji ga je uvjeravao da je u jednom trenutku vidio u njegovoj transformaciji pilića... Predstava završava pjesmom „Upside Down“ u izvedbi Diane Ross kako bi radikalno završio svoje preobrazbe stasale u tišini, budući da, prema njegovom mišljenju, pokret nema veze s glazbom – odjenuvši se, ponovno postaje čovjekom i odlazi, ostavljajući publiku opijenu viđenim. I, dakako, ne vraća se na poklon!
Poljska koreografkinja i plesačica Magdalena Reiter svoju je životnu i profesionalnu lokaciju našla u Sloveniji pa je njezin solo „Close Ups“ nastao u koprodukciji Plesnog teatra Ljubljana, a skladatelj je vrhunski slovenski glazbenik Mitja Vrhovnik Smrekar. Baveći se u pet slika „tijelom kao subjektom o kojem se govori“ Reiter u strpljivom i sporom ritmu nudi različite emocije, povremeno u tolikoj mjeri meditativne da se gledatelj gubi u vlastitoj zamišljenosti (što možda i nije bio cilj izvođačice?!). Zanimljivo je da i ova izvođačica govori o koreografiji (a ne o plesu) i o pojmu „tijela koje pamti“ kao i Xavier Le Roy.
U izvedbama uoči glavnih programa prvu večer je nastupila Mia Štark, a drugu večer studentice Plesnog odjela zagrebačke ADU među kojima se meni osobno najviše svidjela Ariana Prpić i njezina izvedba „Rekonstrukcija“ (bile su tu još Dora Brkarić, Viktorija Bubalo, Ivana Bojanić i Tessa Ljubić). Odlično predavanje Maje Đurinović o plesnoj sceni šezdesetih godina 20. stoljeća (potaknuto izložbom „Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost“ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt) i izložbe u crkvi sv. Dominika (osobito projekcije na zidovima) upotpunili su moj boravak na 10. Monoplayu.
Mada nisam boravila na cijelom Festivalu, mogu samo reći – Sanja i Petra, držim fige za buduća desetljeća!