24. ZADARSKO KAZALIŠNO LJETO: "SNAJPER"
Karakaš i Karakašić
Da je redatelj Vinko Radovčić malo energičnije zagrabio u tekst, prema načelu 'manje je više', Karakašev 'Snajper' bio bi znatno ubojitiji
Objavljeno: 26.8.2018. 4:23:56
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Snajper" / Luka Gerlanc / zadarski.hr

24. Zadarsko kazališno ljeto (29.6. – 2.8.2018.) završilo je premijerom (1.8.2018.) odnosno reprizom drame „SnajperDamira Karakaša u režiji Vinka Radovčića i koprodukciji HNK Zadar s Dramom plus. Spomenuti tekst već smo imali priliku gledati prije pet godina na pozornici ZKM-a u režiji Franke Perković, no svaka nova interpretacija i glumačka podjela daje drugačiju razinu odabranog djela.

Glumac i redatelj Vinko Radovčić je, upravo zbog svojeg silnog entuzijazma i marljivosti, omiljen u zadarskom  kazališnom životu, posebice zahvaljujući činjenici da se trudi mlade ljude dovesti u kazalište, približavajući im kazališnu umjetnost i preko glumačkih aktivnosti u udruzi Drama plus.

Karakaševa jednočinka bavi se nezadovoljstvom mladih ljudi  situacijom u našoj zemlji, koju planiraju promijeniti nasilnim činom, nakon čega će otputovati u Pariz (Karakašev autobiografski doprinos), kao mjesto boljega života. Ulazak u privremeni smještaj Mukija (Dominik Karakašić) i njegove trudne djevojke Sunčice (Irena Tereza Prpić), odlično osmišljen dugačkim starinskim ormarom s brojnim otvorima koji predstavljaju vrata i prozore, ali i police za razne predmete (Josip Kresović, Vinko Radovčić) uvodi nas u pripremu za odlazak uvjetovanog nečim...

Povezanost između ubojstva predsjedničkog kandidata i odlaska u Pariz dramaturški je prilično „spetljana“, a cijela bi priča dobila na dinamici dodatnim kraćenjem teksta. Jer, to što  Muki svoje nezadovoljstvo i nemoć iskaljuje grubošću, prostačkim izrazima i gnjaveći Sunčicu banalnim traženjima (mortadele bez masline), čime je tjera u plač, postaje na sceni monotono – prednost žive riječi nad napisanom jest upravo u glumačkoj interpretaciji. A Dominik Karakašić pokazao je izuzetnu iznijansiranost u gradnji svojeg frustriranog Mukija – nakon što sam ga gledala kao odličnog lutkara, duhovitog i spretnog improvizatora u novim situacijama i sada kao  izvrsnog dramskog glumca, mogu prilično sigurno tvrditi da se radi o jednom od najsvestranijih mladih glumaca u našoj kazališnoj sredini!

Svojevrsna protuteža „divljem“ Mukiju jest njegova djevojka,  koju vrlo uvjerljivo tumači Irena Tereza Prpić – naglašena razlika karaktera njihovih likova omogućuje im da u suigri naglase individualnost svojih glumačkih pristupa. Treći, slučajni, član ove grupice jest Student (Deni Sanković) koji racionalnim pristupom i jasnim spoznajama predstavlja svojevrsni subverzivni element.

Razumljiva mi je redateljeva potreba da naglasi određene elemente pa osoba koja izlazi iz ormara ima praseću glavu (predsjednički kandidat), uvodi policajca (Dragan Veselić) umjesto da mu čujemo samo glas ili prikazuje političara u zlatnom sakou s fantomkom na glavi, ali neke su scene nepotrebne, ponekad čak i nejasne – poput skakanja studenta u vijorećim draperijama ili dizanje zastave s francuskim geslom. Također je malo neobična Mukijeva odjeća (Anita Goreta), dok je glazbeni doprinos (Mario Batković) vrlo funkcionalan (Film:“Odvedi me iz ovog grada“).

Da je redatelj Vinko Radovčić malo energičnije zagrabio u tekst, prema načelu „manje je više“, Karakašev „Snajper“ bio bi znatno ubojitiji.