33. zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini (5.7.-2.9.2018.) opet je u znaku stvaralaštva Marije Jurić Zagorke (1873.-1957.), ovaj puta s predstavom „Grička vještica“ u dramaturškoj obradi Vladimira Stojsavljevića i režiji Dražena Ferenčine (premijera 8.7.2018., osvrt na izvedbu 24.7.2018.).
Spominjanje „Gričke vještice“ uglavnom podrazumijeva ljubavnu priču Nere i Siniše, optužbe i spaljivanje vještica u Zagrebu i zakon carice Marije Terezije kojim ukida progon vještica u cijelom carstvu. Pri tome, osim onih istinskih ljubitelja, odnosno poznavatelja Zagorkinog opusa, većina zaboravlja da se radi o sedam romana koji su nastajali kao dodatak uz dnevne novine.
Glavni poticaj gledanja ljubavne epizode su glumci koji utjelovljuju popularni par, a to su ove godine Mada Peršić kao revolucionarna kontesa Nera Keglevicz i Janko Popović Volarić kao zgodan i neustrašivi Siniša Vojković. Mada bi oni trebali predstavljati najvažniju komponentu priče, glavni likovi su oni koji Neri zagorčavaju život, odnosno čine Zagreb zaostalim provincijskim gradićem: istražitelj Mikica Smernjak i krvnik Puncer u interpretaciji razigranih Ronalda Žlabura i Franje Kuhara. Njihovi duhoviti dijalozi prepuni su okrutnosti („Ona je naša i vražja“) i gramzivosti (zarađuju na broju spaljenih žena), a naglašena pokretljivost pokazuje spremnosti za akciju. Kao treći član ove opasne (zločinačke organizacije) grupe je vračarica Urša, koju duhovito igra Jasna Palić Picukarić dolazeći na scenu na baba-mobilu (motornoj metli) i optužuje Neru za prisustvo na coprnjačkom balu („Noć vještica je kao Dan žena, samo po noći“). Njihovi su kostimi (Marita Ćopo) dobro osmišljeni, za razliku od odjeće plemenitaša, koja usprkos „napirlitanosti“ djeluje „jeftino“. Samoj se sceni nema što prigovoriti (Miljenko Sekulić) jer je Prišlinova kula „navek ista“, mada se pitam, nisam li ona sakralna zdanja s desne strane gledališta vidjela već prošle godine?! Mislim, ne smetaju mi, ali...
„Vrzino kolo je bestidna orgija“ obznanjuje se u trenutku dok gledamo „zabavu“ velikaša kod caričine dvorske dame Terke, kamo je Siniša doveo Neru otevši je od krvnika: odjeveni poput vragova, uvaženi gosti plešu oko kotla uzvikujući „Svi za vraga, vrag za sve“. Mada bi, vjerojatno, trebala pokazivati naličje takozvanih uglednika, ova scena djeluje grozno: loše ozvučenje, mahnitanje bez smisla, iskorak prema... čemu?!
Petra Težak kao Terka previše djeluje kao karikatura kokete i spletkarice, dok je, naprotiv, Slavica Knežević u ulozi carice Marije Terezije izvanredno šarmantna (između ostalog i zahavljujući dobrim dijalozima, posebice sa sinom Josipom kojeg decentno glumi Ivan Vukelić) odlično prikazujući istovremeno mudru i sujetnu vladaricu.
Odabir glumaca za glavne protagoniste čini mi se vrlo upitnim: dok Janko Popović Volarić, usprkos dopadljivog izgleda djeluje pomalo ukočeno, Mada Peršić je stalno u nekom povišenom raspoloženju (svadljivom, rekla bih), zbrzani govor ne doprinosi razumljivosti rečenica, a očekivanu ženstvenost (ipak je to Zagorka, a ne Pokret otpora) zamijenila je naprasitošću. Nadopisane anegdote, neravnoteža između „glavnih“ i „sporednih“ likova, kao i neproporcionalnost u duljini trajanja prvog i drugog djela izvedbe, Zagorki su oteli njezinu „Gričku vješticu“.