Putujući u Koper na premijeru (21.6.2017.) predstave „Barufe“ (kritiku pročitajte ovdje) za koju je tekst prema Goldonijevoj komediji „Ribarske svađe“ na mješavinu istarskih narječja „preuredio“ Predrag Lucić (1964.-2018.) i režirao Vito Taufer za glumce iz četiri kazališta (Pula, Koper, Nova Gorica, Trst), veselila sam se, između ostalog, da ću sresti meni dragog autora britka uma i oštrog jezika. Nakon što sam se odlično zabavljala na račun svađa svih sa svakim, saznala sam da autora neću vidjeti tada (a poučena iskustvom, niti ikada više).

„Barufe“ su nastavile svoj pohod po pozornicama različitih zemalja, na 42. danima satire Fadila Hadžića dobile su Veliku nagradu „Večernjeg lista“ za najbolju predstavu u cjelini (Kristijan Guček, SNG Nova Gorica, nagrađen je za ulogu Đovanina Temperina), ali Luciću to više nije bitno... Kao što mu vjerojatno nije bila bitna, iako je još bio živ, Nagrada „Judita“ za dramu „Aziz ili svadba koja je spasila Zapad“ na 63. Splitskom ljetu (premijera 9.8.2017.), jer je na njezino uprizorenje čekao od 2008. (kada bi mu to nešto značilo). Tri mjeseca kasnije „Aziz“ je zaigrao u HNK Split, a u program 42. DS Fadila Hadžića uvrstila ga je selektorica i dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština (13.6.2018.).

Posegnuvši u „Azizu“ za dramom Bertolta Brechta „Malograđanski pir“, u kojoj  gosti okupljeni oko stola, opušteni i raspojasani, počinju međusobnim provokacijama (dodatno potaknuti raspadanjem namještaja), Lucić unosi novi strani element: mladog tamnoputog muškarca, nesumnjivo stranca, vrlo vjerovatno opasnog po sve njih. Njegov dolazak je svojevrsni svadbeni poklon – zamišljeno je da zabavlja goste na svadbi. Međutim, on šuti i ustrašeno gleda – znači nešto skriva, nešto smjera (zasigurno će baciti bombu), svi se gledaju ustrašeno i pjevaju „Vragovi su crni, žuti i zeleni“ (ovo je Lucić prepisao – teško je takvo što, ničim izazvan, izmisliti) i kako u njima buja strah, tako raste i agresija! Dolaze legendarna tri maga, ali oni tek pokazuju duboku odbojnost prema različitom („Bog je napravljen od ljudskog straha“).

Lucićev tekst sadrži nesumnjivo zanimljive satirične i proročke opaske (u godini nastanka teksta Italija je bila krcata afričkim uličnim prodavačima fake torbica, ali još uvijek nije postojala emigrantska navala na Europu) i redatelj Dino Mustafić nastojao ga je dinamično i primjereno agresivno postaviti na scenu.

U ulogama mladenaca nastupaju Stipe Radoja i Katarina Romac, nevjestini otac i sestra  su Nikola Ivošević i Monika Vuco, mladoženjina majka je Tajana Jovanović, posvađani stariji  bračni par su Nives Ivanković i Nenad Sardelić, mladić Davor Panić,  tri mudraca su Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić i Ivan Baranović, mladoženjin prijatelj (koji je sve  zakuhao) Marjan Nejašmić Banić, anđeli obiju religija Mia Čotić i Zdeslav Čotić, dok je uloga nepoznatog i „opasnog“ Aziza povjerena Nikši Arčaninu. Scenu je osmislio Dragutin Broz, kostime Lejla Hodžić dok je autorica inspirativne glazbe Tamara Obrovac.

Iako je tekst zanimljiv, a glumci vrlo poduzetni, predstava je nekako  „razbarušena“ – kao da se  naguralo sve što je nekome palo na pamet, zaboravljajući staro umjetničko pravilo da „manje je više“.