Uvijek sam mislila da lakše glazbene žanrove, a tu bih uvrstila mjuzikl, odlikuje kakva-takva suvisla priča i melodiozna glazba (pa još ako neka arija „uđe u uho“, svi sretni i zadovoljni). Naravno, pri tome ne mislim da se moraju pojednostaviti odnosi i zbivanja, niti da skladatelj mora biti na razini dječjih brojalica, ali ne očekujem toliko složenu pripovjedačko-skladateljsku strukturu da se gledatelj/slušatelj zlopati dok „pohvata“ sve elemente. Međutim zadnje dvije praizvedbe u kazalištu „Komedija“ pokazuju mi da ova moja teza nije  točna ili barem nije u skladu s promišljanjem u ovom zagrebačkom kazalištu.

Prvo je u veljači 2017. izveden mjuzikl „Byron“ (Darko Domitrović – Miro Gavran) sa zgodnom epizodom boravka ovog romantičarskog pjesnika i ljubitelja žena u Veneciji, a onda je u proljeće 2018. (4.5.2018.) postavljen mjuzikl „Alphonsine“, autorski projekt Veseljka Barešića kojim je obilježio četrdeset godina umjetničkog rada, inspiriran  kurtizanom Alphonsine Plessis (onom istom koja je nadahnula  književnika Dumasa jr. za roman „Dama s kamelijama“  i skladatelja Verdija za operu „Traviata“).

Barešićeva Alphonsine (osvrt na izvedbu 16.6.2018.) prikaz je suvremene verzije visoke prostitucije organizirane bilo kroz modne agencije (manekenke koje se pojavljuju kao pratnja uz naknadno pružanje seksualnih usluga) ili kroz „normalan“ posao koji se produžuje u dodatno druženje (od bezazlenog do spolnog), čime je autor nesumnjivo želio kritizirati određene društvene anomalije. No ta je kritika samo dovela do spoznaje da je svaka od protagonistica – studentica književnosti Manon (Petra Golik) i tajnica političara Natalie (Nataša Janjić) – imala alternativu (doduše, manje financijski unosnu!).

Barešićeva glazba, iako možda malo presložena za potrebe mjuzikla, sama po sebi nije odbojna, dapače ima doista lijepih djelova. Međutim, pjevani dio kao da se malo „oteo“, tim više što on svojim dirigiranjem „ne obuzdava“ orkestar (koji je u ovom kazalištu već tradicionalno preglasan), pa se, „bubicama“ unatoč, neke od pjevača jedva čulo (tako doduše  ne dolazi do izaražaja nepovezanost instrumentalnog i pjevanog dijela, ali se stvara nelagoda – htjeli bismo čuti, ali ne možemo). Tekstovi pjesama su jako zapetljani, mjestimice nepotrebno vulgarni, neke rime banalne (o kretanju na put gdje čeka jaglac žut) – ukratko, premalo je ljudi radilo na glazbi i tekstu.

Sama scenografija (Barešić) baš nije nadahnjujuća, posebice nepotrebna kosina kojom se povremeno veru glumci ili ona košara u kojoj se spušta „anđelak“, dok bih scenu dovoženja i odvoženja kreveta ubrojila među zbilja jako smiješne scene (taman počinje rasprava između Manon i njezinog momka Alfreda kada njega, zajedno s krevetom, odvuku sa scene). Tome nasuprot, kostimi su vrlo dobro osmišljeni (Barbara Bourek) i oblikovanje svjetla funkcionira (Deni Šesnić).

Malo sam bila zbunjena činjenicom da se čovjek,  koji stoji u rupi i dirigira orkestrom, prihvaća režije. Već samo očište kao i nužnost da se radi o dva ozbiljna posla (dirigiranje i režija) nameće potrebu razdvajanja tih aktivnosti. Da je tome tako pokazuje nedovoljno naglašena uloga duha Alphonsine (vizualno i glasovno odlična Iva Visković Križan), nepotrebna scenografska rješenja, jeziva epizoda sa šeicima, projekcije na prozirnom paravanu ili  sasvim čudna koreografija (Mark Boldin) – da spomenem tek poneke redateljske zahvate (a o  dužini trajanja predstave da ne govorim ). 

Glavna uloga povjerena je glazbenici (violinistici) Petri Golik, koja je svojom ljupkošću i lijepim glasom uspjela dočarati mladu studenticu književnosti Manon, mada joj treba još prakse za ovladavanje scenskim prostorom. Njezinog momka, političarevog sina Alfreda pjeva Ivan Čuić koji posjeduje lijep glas i pomalo se olobađa ukočenosti pa kako ja zastupam tezu da „praksa čini majstora“, možemo vremenom očekivati njihov potpuni sklad. Drugi par u predstavi čini poslovna tajnica Natalie u pjevački iznenađujuće dobroj interpretaciji  Nataše Janjić i njezin suprug Liam u dopadljivoj izvedbi Matka Knešaureka. Zlu i promišljenu vlasnicu modne agencije Valery odlično je osmislila iskusna Mila Elegović, njezinog pomoćnika Simona pouzdani Dražen Bartulić, samosvjesnog  političara Ervin Baučić, dok su uloge Zlatka Ožbolta (pisac Howard) i Lane Blaće (tarot girl) doista epizodne.

Dirigent i skladatelj Veseljko Barešić (1954.) jest konstanta zagrebačkog glazbenog života i za svoju visoku umjetničku obljetnicu zaslužio je zanosnu predstavu. Meni se čini da „Alphonsine“ to ipak nije!