Tradicionalni festival komedije i satire svake godine u lipnju nudi zagrebačkoj publici pregršt domaćih i gostujućih kazališnih predstava spomenutih žanrova prema izboru izbornika/ce. Od nedavno Dani satire nose ime kultne osobe vezne uz komediju i satiru na ovim prostorima, Fadila Hadžića, pa su 42. Dani satire Fadila Hadžića od 5.-21.6.2018., prema izboru dramaturginje Željke Udovičić-Pleština, okupili pet zagrebačkih, jednu splitsku, dvije beogradske, jednu subotičku, jednu sarajevsku, jednu ljubljansku i jednu „istarsku“ (Pula, Koper, Nova Gorica, Trst) predstavu. Uz izuzetak Molierovog (1622.-1673.) „Građanina plemića“ , većinu predložaka za predstave napisali su naši suvremenici (prošlo i ovo stoljeće), među kojima su i dobitnici Nobelove nagrade za književnost (Pirandello, Fo), ali također su svoje mjesto našle adaptacije poznatih tekstova (Lucić) i autorski projekti.
Predstavom „Slučajna smrt jednog anarhista“ Daria Foa u režiji Maje Maletković i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda počeli su 42. DS Fadila Hadžića (osvrt se odnosi na izvedbu 5.5.2018. u JDP-u,premijera 22.4.2016.). Tekst drame potaknuo je istinit događaj, hapšenje željezničara i anarhista Giuseppea Pinellija (1928-1969.) osumnjičenog za podmetanje bomba 12.12.1969. u jednoj milanskoj banci, pri čemu je poginulo 17 ljudi. Trodnevno ispitivanje u policijskoj stanici završilo je Pinellijevim „gubitkom ravnoteže“ i tragičnim padom kroz prozor (kada se radi o namjernom bacanju kroz prozor, to se naziva defenestracija!). Stjecajem okolnosti događaju je prisustvovalo nekoliko novinara, pa se Fo za pisanja drame koristio dokumentarnom građom, novinskim člancima i službenim izvještajima, mijenjajući tekst, a time i samu izvedbu gotovo svakodnevno u razdoblju od 1970.-1974.
Budući da se radi o apsurdnoj situaciji, glavni lik ove farse je Luđak čija je dijagnoza „histriomanija“ (naglašena sklonost da se bude glumac), što mu omogućuje da se uživljava u razne likove pa tako postaje glavni pokretač u rekonstrukciji Pinellijeve smrti. Tekst je prilagođen (Sara Radojković) kako bi, prema riječima redateljice Maje Maletković, bio blizak suvremenoj srpskoj publici, tim više što se „i dalje mogu primeniti isti mehanizmi svaljivanje krivice na druge.“
Da joj je doista važna publika potvrđuju sljedeće rečenice (iz programske knjižice): „Postavka ovog komada je za mene jedna velika pobeda – pobeda ljubavi prema vedroj pozorišnoj igri, naspram intelektualne onanije i snobovskog pozorišta koje samo „odabrani“ mogu razumeti. Fo je pisac naroda. Fo vodi svoju publiku, hrani je ali i zabavlja... Snaga ovog komada, a i naše predstave, nalazi se u smehu koji izaziva kod publike. Smeh nam daje moć. Ono čemu se smejemo, ne plaši nas; i smešno nam je samo ono što razumemo. Smeh, smeh, smeh je naša pobeda.“ A toj redateljičinoj namjeri svakako je izuzetno doprinio u liku Luđaka fantastični Nikola Đuričko – zaigran smrtno ozbiljan on vodi opaku i lukavu igru raskrinkavanja policijskog sustava, predstavnika autoriteta vlasti (Bojan Dimitrijević, Nikola Rakočević, Miloš Samolov) ne puštajući na miru niti nositelje informacija (Marta Bjelica) koji svojim načinom mogu utjecati na javno mišljenje.
Budući da se radi o rekonstrukciji događaja, na pozornici imamo svojevrsni „laboratorij“ (scena Vera Stanišić, kostimi Vladislava Joldžić) staklenih stjenki, zapravo pomalo klaustrofobičnu policijsku stanicu. Suvremenost ovog teksta (uz male preinake) doista je fascinantna („Mi plivamo u govnima, ali zato tako visoko podižemo glavu“), pa dok se djelomično prisjećam Ive Serdara kao Luđaka u režiji Bogdana Jerkovića (Teatar ITD, studeni 1979.) , pitam se ne bi li trebalo ponoviti gradivo?!
Zadnjeg dana natjecateljskog programa 42. Dana satire Fadila Hadžića (19.6.2018.) gostovalo je Mestno gledališče ljubljansko (MGL - Gradsko kazalište iz Ljubljane) s Moliereovim „Građaninom plemićem“ u režiji Eduarda Milera (adaptacija i dramaturgija Žanina Mirčevska, premijera 20.4.2017.). U želji da se pridruži aristokraciji, bogati građanin Jourdain (Primož Pirnat) unajmljuje učitelje glazbe (Gregor Gruden, Mario Dragojević), filozofije (Milan Štefe) i osobnog trenera (Tomo Tomšič) i time izaziva zgražanje svojih ukućana, racionalne supruge (Iva Krajnc Bagola), bistre i podsmješljive sluškinje (Ana Dolinar Horvat) i zbunjene kćeri (Tina Potočnik Vrhovnik), te podsmijeh markize za kojom luduje (Ajda Smrekar) i financijsko iskorištavnje grofa (Matej Puc).
Iako su njegovi postupci komični, Jourdain, za razliku od današnjih skorojevića, barem pokušava učiniti nešto od sebe. Njegova težnja nije postati obrazovan nego sličan – čime Miler (kroz Molierea) vrlo suptilno pokazuje ispraznost suvremenih „celebrities“ (koje poznaju samo njima slični te njihove mame i tate). Branko Hojnik vješto pretvara scenu iz crvene u bijelu – prelazak iz građanskog u plemićki milje, dok Jelena Proković odjećom i bijelim perikama uspostavlja razliku između plemstva i građanstva (tako se Jourdaina uskim odijelom (modno osvješten) i perikom poistovjećuje s grofom). Iskorištavajući njegovu opsesiju, unajmljeni učitelji i tobožnji plemeniti prijatelji izvlače od njega novac, a vrhunac groteske jest gotovo sadistički „obred“ pri stjecanju titule „mamamuči“ (izmišljotina kako bi se njegova kćer mogla udati za voljenog mladića).
Skrativši komediju na suštinsko i naglašavajući međuljudske odnose (odlična epizoda vježbanja poklona ili poduke iz glazbe, sjajan Gregor Gruden) u kojima dolazi do izražaja zdravorazumsko stajalište Jourdainove supruge i sluškinje (izvrsne Krajnc Bagola i Dolinar Horvat) prema Jourdainovoj zaluđenosti (uvjerljivi Pirnat) i zloći plemstva, Miler je pokazao konstantu u ljudskoj prirodi: biti nešto drugo, bolje, uzvišenije... prema vlastitim, nerijetko pogrešnim kriterijima. I kada na samom kraju naš siroti izvarani i ismijani Jourdain sjedi na zahodskoj školjci i potpisuje (vjerojatno račune) svima koji se tu zateknu, uključivši i zadnju uzdanicu – obitelj, to izgleda jako tužno.
Predstave „Slučajna smrt jednog anarhiste“ i „Građanin plemić“ inscenirane su prema klasičnim tekstovima, scenografski su vrlo dopadljive, režijski suvisle i glumački zaokružene, pa se samo možemo radovati novim gostovanjima Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Mestnog gledališča ljubljanskog.