Ovosezonska (2017./2018.) operna završnica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta pripala je premijeri (18.5.2018.) nedovršene Puccinijeve opere „Turandot“ u režiji Stefana Riccija (kreativni projekt Ricci/Forte) pod ravnanjem Marcella Mottadellija i u suradnji s Opernim festivalom Sferisterio iz Macerate (srednja Italija). Uvijek me iznenađuje repertoarni odabir opernog dijela za koje ne postoji podjela u matičnoj kući: Rebeka Lokar i Renzo Zulian (premijerna podjela za likove Turandot i Calafa)  vezani su za SNG Maribor (gdje sam gledala odličnu „Turandot“), dok su njihove alternacije, Tanya Ivanova i Kamen Tchanev (osvrt na izvedbu 1.6.2018.), solisti koji također cirkuliraju među brojnim pozornicama i izvedbama.

Puccini je volio skladati opere u kojima dominiraju ženski likovi, često krhke ženice, pa mu je Turandot, okrutna i opaka princeza ledenog srca, iznimka (mada je uvrstio ulogu nježne i odane Liu, koju je sam izmislio jer nije postojala u Gozzijevoj bajci prema kojoj je oblikovan libreto). Poznato je da je Puccinija ( 1858.-1924.) smrt omela u dovršetku opere i da ju je prema skicama dovršio Franco Alfano (praizvedba 1926.), pa su uvijek dvojbe bi li opera doista završila onako kako ju sada izvode: zaljubljenom Turandot. No, bez obzira na nagađanja, imamo lik okrutnice koja poklekne pred ljubavlju i odanim Calafovim srcem, iako se zaklela da se nikada neće udati i da će svojim kompliciranim zagonetkama otjerati što veći broj muškaraca u smrt. Njezina odmazda nad muškarcima vezana je uz stradanja pretkinje – no znamo kako je na kraju sve okončalo.

Tanya Ivanova kao Turandot i tenor ugodna glasa Kamen Tchanev kao Calaf (tko uz njega ne bi ostao budan!) tvorili su uravnotežen par, ministri Ping (odličan Leon Košavić), Pang (Siniša Galović) i Pong (Ladislav Vrgoč) djelovali su vrlo uigrano, dok su svoje mjesto našli car Altoum (Tvrtko Stipić), kralj Timur (Siniša Štork) i mandarin (Ozren Bilušić). Svi pobrojani solisti alternacija su u odnosu na premijernu postavu, a jedina je u obje izvedbe fantastična Valentina Fijačko Kobić kao robinja Liu. Povremeno se nisu uspjele čuti sve solističke dionice, jer su se članovi orkestra baš razmahali (što sigurno nije bio njihov izbor), pa su se zapravo najbolje  mogli pratiti odlični zborovi: Zbor Opere HNK i Dječji operni zbor „Zvjezdice“ ( budući da se radi, prema riječima maestra Nikše Bareze, o „velikoj zborskoj operi“).

Svojim scenografskim zahvatima Nicolas Bovey (ujedno oblikovatelj svjetla) unio je priličnu pomutnju na pozornicu: uz predimenzionirani lik polarnog medvjeda (princeza ledenog srca smrznula je prirodu i nastanila je odgovarajućim grabežljivcima) i ogromne bijele poluprozirne „plastenike“ ispunjene biljem, malo je bilo mjesta za mnogobrojne članove zborova. Ako se već ovakva „ledenjačka“ scena trebala poistovjetiti s princezinom bešćutnošću, čudno da je njezinim zaljubljivanjem zelenilo potpuno nestalo (mada je medvjed prevrnut na bok) umjesto da se pojavi raspojasano šarenilo (čak su i padajuće latice bile bijele, a ne crvene kao na fotografiji u knjižici). Odjeća protagonista (Gianluca Sbicca) je za muškarce gotovo suvremeno odijelo, za Turandot raskošne plesne haljine (osim kada se valja u krvi odjevena u „kombine“ za vrijeme dok postavlja Calafu zagonetke), Liu nosi vjenčanicu (potencijalna nevjesta Calafu? Smrti?), dok su zboristi u početku odjeveni u razne nijanse zelenih boja, da bi se kasnije zaogrnuli narančastim pokrivalima, odnosno na kraju ostali odjeveni u crno (kao promatrači i fotografi razvoja događaja- što je prilično duhovito).

Redateljski postupci su povremeno zbunjujući: dok je zanimljivo korištenje Dječjeg zbora kao ilustracija Turandotine okrutnosti (dječak simbolizira osuđenog Perzijskog princa, nakon čega se svoj djeci povežu oči i pobije ih se!) te odraslih zborista kao primjera „masovnih događanja“ (uz „znakoviti“ transparent „Tko živi u strahu umire svaki dan“), ipak se zbog   velikih rekvizita stvara stalna gungula i gubi čistoća prizora. Također ne vidim svrhu oblačenja ministara u klaunovsku odjeću i puhanja balona od sapunice – osim ako se ne želi ukazati da je sve skupa jedan veliki cirkus i lari-fari. Ipak, najčudniji i najiritantniji dodatak „dinamici“ su takozvani mimičari, koji su na pozornici već uoči početka zbivanja (čudno odjeveni, pa ih je glazbena kritičarka Zrinka Matić vrlo duhovito nazvala variocima): prvo nešto bilježe (valjda dvorski doušnici) pa natežu soliste (sjećate li se izmišljene životinje Gurnime-Povuciga iz priče o doktoru Dolittleu?), pa  „uključuju“ i „isključuju“ pojedine likove kao da se radi o mehaničkim lutkama, pa odjeveni samo u gaćice gnjave Calafa dok on odgonetava Turandotine zavrzlame, pa se izvrću po podu noseći bijele  balone... mada imaju i korisnih akcija poput guranja kulisa ili odnošenje mrtve Liu (koja se ne probada, nego ju ubija pištoljem Turandot, što metaforički odgovara  situaciji).

Moja zamjerka zagrebačkoj „Turandot“ nije  vizualna modernizacija, već gomilanje rekvizita koje ometa normalno  kretanje protagonista pa se stvara nepotrebni scenski metež (ako i jest u pitanju Peking, pretjerano je) kao i suvišna aktivnost „mimičara“.