Prije devedeset godina u milanskoj kazališnoj kući Teatro alla Scala praizvedena je (25.4.1926.) jedna od najzanimljivijih i najpopularnijih talijanskih i europskih  opera, „Turandot“ Giacoma Puccinia (1858. -1924.).

Priču o okrutnoj kineskoj princezi koja ubija svoje prosce kada ne uspiju odgonetnuti njezine zagonetke (neznanje se doslovce plaća glavom), ostala je nedovršena zbog smrti skladatelja. Taj je posao, prema Puccinijevim skicama, dovršio Franco Alfano. Dirigent Arturo Toscanini praizveo je Puccinijevu nedovršenu  verziju koja završava smrću robinje Liu, a nakon dva dana (27.4.) Ettoro Panizze izveo je „dovršenu“ verziju, koju slušamo i danas (podaci potječu iz sjajnog teksta dr. Manice Špendal objavljenog u kazališnoj knjižici). Ta je verzija, naravno, postavljena i u Velikoj dvorani Slovenskog narodnog gledališča Maribor (SNG, Slovensko narodno kazalište, premijera 5.veljače 2016.), a  o omiljenosti opere govore  dodane izvedbe, tako da je posljednja, osma  u sezoni bila 25. ožujka (o kojoj pišem).

Simfonijskim orkestrom SNG Maribor dirigirao je Loris Voltolini, redatelj Filippo Tonon ujedno je scenograf i dizajner svjetla, a kostime je osmislila Cristina Aceti. Možda nije suvremeno slagati raskošnu scenu i bogate kostime, ali kada po dizanju zastora gledalište ispusti zajednički uzdah nevjerice, čuđenja i oduševljenja, onda je to, barem u slučaju opere, dobar znak. Jer opere su uvijek malo kičaste, malo nevjerojatne, malo monotone i obično nejednake melodioznosti – uglavnom se čekaju ključne popularne arije.

Scenografija mariborske „Turandot“ postavljena je na stubište dovoljno prostrano za stavljanje pomičnih okvira u kojima se nalaze dimenzionirani prepoznatljivi kineski simboli. Tu je i gong i raskošno prijestolje i glave nabijene na kolce (vjerojatno prosci- neznalice) i sve ono što prosječnom gledatelju stvara ozračje Kine. Gužvu na pekinškim ulicama (odličan Zbor Opere SNG Maribor) dočaravaju uzbibane mase i neosporno je da se redatelj potrudio oko svakog pojedinog zboriste. Svi oni nešto rade, „omuhavaju se“ i stvaraju dinamiku kao prateću komponentu glavnim protagonistima. Jer, ovi glavni moraju biti manje-više statični, budući da im to nalažu dvorska pravila. Malo su živahniji dvorjani Ping, Pang i Pong (Darko Vidic, Dušan Topolovec, Martin Sušnik), izgnani tatarski kralj Timur (Valentin Pivovarov) i njegova služavka, robinja Liu (Andreja Zakonjšek Krt), ali opaka kineska princeza Turandot (Rebeka Lokar) i njezin uspješni odgonetač zagonetki Timurov sin Calaf (Renzo Zulian) nemaju se razloga pretjerano gibati.

Budući da su  pučani odjeveni u sivu, iako ne u potpunosti jednakomjerno obojanu odjeću, šareni, predimenzionirani, svjetlucavi dvorski kostimi djeluju još upečatljivije. Tako  se kostimima govori ne samo o hijerarhiji, već djelomice i o velikoj razdvojenosti među klasama.

Odavno mi se nije dogodilo da gledajući operu s takvom pomnjom pratim radnju (zanimljivo je da nigdje u podrobnom  sadržaju ne pišu odgonetke, pa se i publika nehotice uključuje u princezin „kviz“) , s takvim užitkom glazbene varijacije i vrebajući  utjecaje tradicionalnih  kineskih melodija, strpljivo čekam famoznu ariju „Nessun dorma“. U predstavi nije bilo slabog mjesta, jer je   režija bila dinamična, sigurni izvođači lijepih glasova, orkestar uigran, a  scenografija i kostimografija uzbudljive. Vjerujem da po završetku predstave „nitko nije spavao“!