Koreografijom Prokofjevljevog baleta „Romeo i Julija“ u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu takozvane Shakespeareove godine, francuski koreograf Patrice Bart zadobio je simpatije baletne publike (pa i šire). Nesumnjivo je i sam u ansamblu zagrebačkog Baleta prepoznao nemale potencijale, čim se prihvatio originalne ideje za postavljanje plesne priče o prelijepoj i nesretnoj supruzi austrijskog cara Franje Josipa l (1830.-1916.), Elizabeti poznatoj po nadimku Sissi (1837.-1898., vojvotkinja Bavarske, carica Austrije i kraljica Mađarske).
Pod nazivom „Elizabeta Austrijska – Sissi“ na libreto Christiane Theobald i odabiru (Ermanno Florio) iz simfonijskog i opernog opusa češkog skladatelja Bedřicha Smetane (1824.-1884.), Bart je kreirao, koreografirao i režirao novi balet u dva čina za Balet HNK (27.3.2018., osvrt na izvedbu 11.4.2018.).
U zanimljivom i opsežnom razgovoru otisnutom u pratećoj kazališnoj knjižici Bart vrlo precizno govori o onome što mu je važno prilikom osmišljavanja baleta vezanog uz povijesne osobe bez obzira iz kojeg područja dolaze: „Volim se baviti ljudima bremenitim psihološkim problemima, odnosno volim istraživati ponašanja ljudi i reagiranja na različite probleme.“... „Kad radim predstavu, bavim se istraživanjima povijesnih okolnosti, načina života, ophođenja, odijevanja, ponašanja, odnosno vrlo pedantno sa svojim suradnicima nastojim ispoštovati što više zadatosti i time se približiti idealu ljepote.“... „Kad se bavim nekom pričom, preferiram ostati vjeran vremenu u kojem se priča odigrava“.... „Smatram da se koreografija ne sastoji samo od koraka, nego služi i za pričanje priča.“
Takvih stajališta, uz fascinantnu glavnu junakinju, pametno odabrane i posložene scene iz njezina života te dobro poznatu epohu biedermeiera (vrlo precizna i vizualno prepoznatljiva scena i kostimi Luise Spinatelli), Bart jednostavno nije mogao promašiti... Međutim, mada je koreografija s obiljem plesa vrlo šarmantna, Sissina priča ispričana suvislo i prepoznatljivo, likovnost primjerena, a izvođači sjajni (pretpostavljam da je isti dojam plesne izvrsnosti u svakoj postavi), balet o Sissi je monoton, dosadan i potpuno nenadahnjujući. Svoje bih osjećaje prema ovoj baletnoj predstavi mogla opisati navodima iz pjesme „Mein Lieb ist...“ same Elizabete Austrijske u odličnoj interpretaciji Olge Pakalović: „Moja je ljubav od kamena, / Moje srce je od kamena, /Kao mramor hladna sam...“
No, moj negativni opći dojam ne isključuje vrlo uspjele interprete i nekoliko doista sjajnih scena (osim masovki koje su bremenite povjesnošću). U glavnoj ulozi nastupila je predivna darovita Natalia Kosovac (ona ista koja se do nedavno odazivala na prezime Horsnell) čija je glumačka i plesna interpretacija tako potresno dočarala neprilagođenu mladu caricu, njezinu opsjednutost izgledom, hranom i gimnasticiranjem (odlična scena u gimnastičkoj dvorani), njezin sukob sa svekrvom oko odgoja djece, ushit u druženju s mađarskim grofom Gyulom Andrassyem (izvrstan Takuya Sumitomo)... Ipak najbolje i najpotresnije scene su bile Sissini „susreti“ s Melankolijom, njezinim drugim Ja, koje sjajno dočarava Iva Vitić Gameiro. O završnoj sceni s krvavim srcem radije ne bih podrobnije...
Ukratko: krasna ideja, sjajna priča, odličan izbor glavnog lika i epohe, obilje plesa, odličan ansambl i opet Sissin stih: „Nijedna obala nije moj dom.“