Najnovija predstava (još uvijek program dugogodišnjeg direktora Duška Ljuštine) u zagrebačkom Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ je komedija/satira ruskog (sovjetskog) književnika Nikolaja Erdmana (1902.-1970.) „Samoubojica“ u dramatizaciji i adaptaciji Dore Delbianco i režiji Vite Taufera (13.4.2018.).
„Pohrvaćivanjem “ imena, prilika i replika, osim poneke duhovitosti (primjerice, pri spomenu autora priručnika za učenje sviranja tube Šulca, reakcija je :„Je li to netko iz HAZU“, budući da se u zadnje vrijeme akademici „petljaju“ u sve) nije se puno dobilo, jer se ipak zastalo na površini i na općim mjestima (poput „hrvatske šutnje“ ili ekstremnih ispada protiv svega što nema oznaku hrvatskog), a usporednica između telefonskog poziva Staljinu i hrvatskoj predsjednici Grabar Kitarović (uz opći iritantni intimni pristup obraćanjem Kolinda) doista nema nikakvog pokrića...
Poigravanje sa statističkim podacima o samoubojstvima u Hrvatskoj nudi iskrivljenu sliku: Hrvatska je uvijek bila na prilično visokom mjestu po broju samoubojstava, a neizlječiva bolest i posljedice trauma (mentalni poremećaji) češći su povodi samoubojstvima nego besparica. Međutim, ima jedna izvrsna tekstualna preinaka, a to je „prerada“ stihova (Mate Matišić, ujedno skladatelj originalne glazbe za predstavu) na melodiju pjesme „Tomorrow belongs to me“ iz mjuzikla „Cabaret“ pod nazivom „Smrt je život moj“ (izvodi se na način preslikan iz filma).
Tek da okvirno podsjetim na sadržaj „Samouboubojice“ – nezaposleni muškarac Nikola Petričević (Borko Perić) živi na račun svoje supruge (Csilla Barath Bastaić) i punice (Elizabeta Kukić) u zajedničkom stanu (što znamo, iako nije vidljivo ) uz susjeda Acu (Vedran Mlikota) i njegovu ljubavnicu (Anita Matić Delić). Pokušavajući naći neki posao, Nikola nastoji preko udžbenika naučiti svirati tubu i kada se to izjalovi, on se, sav rezigniran, odlučuje ubiti. Odjednom postaje zanimljiv različitim slojevima društva koji njegovo samoubojstvo žele iskoristiti za svoje potrebe: intelektualci (Luka Petrušić), domoljubi (Matija Šakoronja), trgovci (Filip Detelić) i estradne zabavljačice (Ornela Vištica, Mirela Videk Hranjec), no svoje mjesto u ponuđenoj situaciji prepoznaju mediji (Linda Begonja) i crkva (Hrvoje Kečekeš).
Predstava uglavnom funkcionira sve do pripreme domjenka uoči Nikolinog samoubojstva – poneka duhovita scena (kada supruga razgovara s hrpom posteljine misleći da je pod njom Nikola), neopisivo smiješna Mlikotina pojava ili svećenikova reakcija („Nema pakla? A nama neka firma ode u stečaj?!“) praćeno karikiranjem poznatih pjesama i šlagera... a onda se nešto dogodi pa uz roštilj i „cajke“, pijančevanje i karikaturu predstava se otima i nekamo ode...
Niti je više bilo zabavno niti provokativno – osim zastrašujuće izvedbe gore spomenute pjesme (nevelik ali izvrstan doprinos Josipa Brakusa, Karla Mlinara i Filipa Sertića), sve se rasplinulo. Možda je tome krivo dociranje kao zamjena za glumu – umjesto sto riječi i šakom po glavi, pusti me da istražujem i otkrivam. Ako ne shvatim – moja greška, ako shvatim – tvoj uspjeh!