Opereta „Kod bijelog konja“ skladatelja Ralpha Benatzkya (1884.- 1957.) za koju su libreto napisali Hans Müller i Erik Charell (prema komediji Oscara Blumenthala i Gustava Kadelburga) smještena je u istoimeni hotel u romantičnom krajoliku austrijskog Salzkammerguta u gradiću St. Wolfgang na istoimenom jezeru. Prema dostupnim podacima, boraveći u sličnom hotelu (u Lauffenu, danas dio Bad Ischla) Blumenthal je svjedočio ljubavi između vlasnice hotela i njezinog šefa sale, što mu je poslužilo kao predložak za ljubavnu komediju.
Komedija, uz temeljni par – Josephu Vogelhuber i Leopolda Brandmeyera, obiluje brojnim likovima, među kojima su svakako najzanimljiviji tvorničari trikotaže Giesecke (s kćeri Ottilie) i Suelzheimer, odvjetnik Siedler iz Berlina (na kojeg je vlasnica „bacila oko“) te konobar Piccolo. Uz promociju turizma, komedija je nudila i prikaz sociološkog stanja u Austriji. Operetna izvedba bila je 1930. u Berlinu, a prvotna, dramska verzija se vjerojatno više nigdje ne izvodi.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u svoj godišnji glazbeni program obavezno uvrštava operetu pa je tako u tekućoj sezoni odabrana opereta „Kod bijelog konja“ (13.4.2018., osvrt na izvedbu 30.4.2018.) u režiji Roberta Boškovića i pod ravnanjem Mladena Tutavca u adaptaciji i dramaturškoj obradi Davora Špišića.
Koliko se Špišić zaigrao s tekstom dosta je teško reći jer neki politički komentari prilično vjerojatno nisu bili izrečeni na premijeri (poput: „Reda ima u Berlinu; dotjerat ćemo mi vas Austrijance u red, ali ne samo vas“ – asocijacija na porast nacističke ideologije), neki likovi su pretjerano karikirani (kćeri profesora Hinzelmanna, Maerchenn – Sanja Toth i Kaerchen – Antonija Pintarić, kao i kancelarka – Vesna Baljak), a i brbljanja između pjevačkih i plesnih izvedbi ima na pretek... Jer, danas je ova predstava omiljena prvenstveno zbog glazbenog djela, pa se poneko čavrljanje slobodno može zanemariti! Također i plesni dijelovi, uglavnom šarmantni i dobro otplesani (koreograf Dejan Jakovljević) koji puta iskoče „kao vrag iz kutije“ – dovoljni sami sebi i nevezani uz radnju (pa produžuju i produžuju i produžuju trajanje predstave).
Scenografkinja Vesna Režić osmislila je doslovnu sliku krajolika i hotela, što sve vrlo dobro funkcionira u ozračju radnje – protagonisti imaju dovoljno mjesta, slikica je razglednička i sve je baš „herzig“! Duška Nešić Dražić primjereno je odjenula svoje likove, ali bih imala primjedbu na „pastirice“ (djevojke koje plešu s kravama; inače duhovita animacija, vjerojatno, studenata UAOS) i na razrezane bijele haljine u jednom plesnom nastupu.
Dakle, to smo vidjeli... a što smo čuli? Zbor smo čuli, ali često ih nismo razumjeli (bubice ipak nisu uvijek najsretnije rješenje). Također tzv. brđanski jezik kojim govore stanovnici Salzkammerguta je prilično proizvoljna verzija „brđanskog“, jer reći „ođe“ nije baš dovoljno... Vizualno i pjevački izuzetno privlačan par su glavni protagonisti, vlasnica hotela „Kod bijelog konja“ i njezin šef sale, Ivana Medić (1985.) i Ivan Ćaćić (1984.) (alternacija su Vesna Baljak i Robert Adamček). Njezin krasan glas (sjećam ga se još od nastupa u „Moje pjesme, moji snovi“), suvereno vladanje scenskim prostorom i dostatna gluma čini ovu pjevačicu garancijom dobre izvedbe. Iako dramski glumac, Ćaćić vrlo uvjerljivo ostvaruje pjevačku ulogu dobro uravnotežujući glazbeni i glumački dio (uz izuzetak završne, pijane scene, koja izlazi iz konteksta, što vjerojatno nije njegov, već redteljev odabir). Kada već spominjem Ćaćića, ne mogu ne primjetiti da ga redatelji „guraju“ u fah „drčnih muškaraca“ (što on odlično izvodi, ali će ga smjestiti u „ladicu“), što je daleko uže od raspona koji posjeduje ovaj odličan glumac: repertoar bi se trebao „krojiti“ prema ansamblu, što znači prema njemu i nekolicini odličnih osječkih glumaca i glumica (također nije dobro pustiti UAOS-ovce da šeću po ulicama umjesto po pozornici!).
Lijepog glasa i stasa, Jana Pogrmilović ponudila je svoju prostodušnu Ottilie kao izvanredno zaokružen lik, daleko upečatljivija od svojeg partnera, inače sasvim pristojnog Bojana Jambrošića (odvjetnik Siedler). Nenad Tudaković i Robert Adamček kao dvojica konkurentskih tvoričara čine duhoviti par (uz pjevačke nastupe), dok Aljoša Čepl kao konobar Piccolo ostaje u pozadini.
Zašto je predstava koja se temelji na pjevnoj glazbi, atraktivnoj sceni i dobrim izvođačima preduga i dosadna? Meni se čini zbog dramaturgije i režije... ali krhko je znanje!