Naznaka „Verdi – Shakespeare – Surian trilogija“ (uz dodatak Blažević) govori o namjeri Opere HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke da u svojevrsnom zajedništvu izvede tri Verdijeve opere čija se libreta oslanjaju na Shakespeareove tragedije „Otello“ i „Macbeth“ i komediju „Vesele žene winsdorske“ (opera „Falstaff“) u kojima nastupa bas-bariton Giorgio Surian (Jago, Macbeth, Falstaff), a dramaturg-redatelj je Marin Blažević. Vrlo uspjeli „Otello“ premijerno je izveden početkom prošle godine (28. 1. 2017.; Olginu kritiku pročitajte ovdje), „Macbeth“ se pojavio 14. 4. 2018., a „Falstaff“ se očekuje 7. 5. 2018.
Za Verdijevog „Macbetha“ libreto je napisao Francesco Maria Piave (za ostale dvije opere Arrigo Boito), a ovom riječkom izvedbom dirigirao je Marco Boemi („Otella“ Zoran Juranić, a „Falstaffa“ će Ville Matvejeff). Scena je, uz izuzetak dva čudno oblikovana prijestolja, uglavnom prazna – točnije, nakrcana je reflektorima (studenti scenografije Accademia di Belle Arti di Brera iz Milana) tako da je glavni scenografski element svjetlosno oblikovanje (Dalibor Fugošić), što je uglavnom vrlo dobro (osim kada se osvijetli jedno lice, a drugo jednako pozicionirano po mjestu i važnosti, ne). Također vrlo dobro funkcionira „rasuto“ pozadinsko osvjetljenje zelenkastog tona, asocirajući na nadnaravnost (ne samo vještičjih čarolija, nego na bespogovorno Macbethovo prihvaćanje proročanstva u trenutku kada otpočinje seriju ubojstava), a važnu ulogu ima i „dimna zavjesa“ (malo naporna, ali uvjerljiva u svojoj poruci ). Sandra Dekanić odjenula je članove zbora i baleta u crno (čiji smisao nalazimo u njihovoj nevidljivoj sveprisutnosti), dok je bračni par (prava zločinačka organizacija) odjeven u bogato oblikovane svjetlo sive kostime (koji se postupno prljaju krvavim tragovima).
Orkestar je ponovo pokazao da se riječki HNK punim pravom njime ponosi, tako da niti u jednom trenutku ne „pokriva“ pjevačke dionice (što je meni u mojim iskustvima s različitim zagrebačkim kazališnim orkestrima pravo „otkrivenje“). Ženski i muški zborovi (već uočena zborovoditeljica Nicoletta Olivieri) su izvrsni, a to što „ničim izazvani“ izranjaju iz tame (i vraćaju se u nju) nije njihova koncepcija (Selma Banich). Također mi nije jasna svrha baletnog ansambla (u „malim crnim haljinama“ prešetavaju se uokolo) jer imam više dojam da ometaju pogled na scenu odnosno izvođače nego da nude neku dodatnu vrijednost.
Mada ima nekoliko solističkih nastupa (fini topli glas Darija Bercicha kao Banca), ipak je glavnina na Macbethu (Giorgio Surian) i lady Macbeth (Kristina Kolar). Sopranistica Kristina Kolar (1976.) apsolutno osvaja svojim glasom i interpretacijom, a time što je ugodnog izgleda, jače do izražaja dolazi demonska narav njezina lika – Macbeth u tom kontekstu djeluje poput marionete u rukama spretnog lutkara – ona želi krunu, ona želi vlast – e, pa to i dobiva. Da Shakespeare nije ženomrzac (šala mala), ona nikada ne bi poludjela – kakva grižnja savjesti u dobro osmišljenom i provedenom planu?!
Giorgio Surian (1954.) svojom glasovnom interpretacijom vrlo uvjerljivo dočarava vlastohlepnog plemića, ali njegove grimase iznenađuju: ako je Macbethovo djelovanje istinsko, nema razloga za grotesku; ako je sumnjičav, onda je cijela koncepcija upitna... Moji sugovornici nakon predstave komentirali su da „on uvijek tako“, ali ja se toga ne sjećam na prijašnjim njegovim nastupima („Don Pasquale“, „Otello“) pa me to malo zbunjuje (i smeta).
Završno, svidjela mi se glazbena izvedba (orkestar i zborovi) „Macbetha“, Kristina Kolar bila je fantastična, scenski pokret čudan, a mračno ozračje tragedije primjereno. Ipak, moglo se to malo drugačije razigrati!