Vrlo živo pamtim izvedbu predstave „Kreontova Antigona“ (Drago Meštrović, Anja Šovagović) u režiji Damira Mađarića na sceni DK Gavella (1983.) tada vrlo mladog dramskog pisca Mire Gavrana (1961.) kojom se upisao u književni i kazališni svijet našeg podneblja (kasnije se otputio i u prilično udaljene  krajeve). Potom su se nanizale drame u kojima su prodefilirali vladari, književnici i drugi najrazličitiji karakteri, stvarne osobe koje je pisac stavljao u moguće ili vrlo neobične odnose, stvarajući među njima „dramsku napetost“ (izraz koji se vremenom preselio iz kazališnog u stvarni život).

Pitko  i zanimljivo pisane, glumački dopadljivih karaktera i  komorne, dakle manje zahtjevne (prostorno i financijski) za uprizorenje, Gavranove su drame postale omiljene i često igrane. Nakon serije drama u kojima je prikazivao epizode i karaktere iz povijesti, Gavran se okrenuo međuljudskim odnosima  promatrajući obitelji (roditelji i djeca), prijatelje/prijateljice, neželjenu osamljenost ili prikrivene relacije moći, da spomenem tek dio njegovih tema kojma se bavio u komedijama. Naime, upravo komedija sa svojim prividno opuštajućim učinkom naglašava one prikrivene, pa time bolnije ubode u svakodnevnim odnosima. Kako komediju ubrajamo u „lakši“ žanr, tako su ispisane rečenice „lepršavije“ pa zahtijevaju  veću pažnju prilikom uprizorenja.

Posljednji Gavranov tekst postavljen na neku zagrebačku pozornicu je komedija „Sve o ženama“ (praizvedba 2000.) u Maloj dvorani Lisinskog (premijera 21.2.2018., osvrt na izvedbu dan ranije) u izvedbi Teatra „Gavran“ i režiji Mladene Gavran. Funkcionalna scena Ede Tutić (kao u svim bezdomnim kazalištima) uz male izmjene prikazuje obiteljski dnevni boravak i kafić, dvoranu u vrtiću i staračkom domu, a taj princip moguće brze promjene vrijedi i za kostime (Iva Šimunović Lisak).

U pet priča koje se naizmjenično izvode, pisac se bavi temama prijateljstva (prikrivena manipulacija osjećajima zbog vlastitih strahova), karijerom (nelojalnost prema kolegicama zbog probitka), obiteljskim i ljubavnim odnosima (neprijateljstvo   dviju sestara izazvano osjećajima prema istom muškarcu, da bi se razotkrilo da je situacija drugačija od pretpostavljene), konkurencijom malih djevojčica u vrtiću  kroz nastup na priredbi (dob  od 3 i 4 godine) i ostarjelih, ali još vrlo živahnih starica (između 87 i 92 godine) u domu umirovljenika (kroz sukob oko muškarca).

Svaka epizoda uključuje tri glumice, a to su u slučaju izvedbe o kojoj pišem bile Lana Gojak, Kristina Krepela i Mirela Videk Hranjec (koja alternira s Katarinom Arbanas). Prema mojoj procjeni, njihove su izvedbe bile najuspješnije u prikazivanju malih curica (uvjerljivo napisani dijalozi, pogođena odjeća posebice šašave papučice, očaj zbog nedolaska mame na vrtićku priredbi i onaj natjecateljski duh, bez smisla i razloga, koji se od malih nogu „ugrađuje“ u djecu) i kao djelomično ishlapjele, ali još uvijek ratoborne starice (možda je malo  prenaglašena groteskna crta, ali je činjenica da se s godinama  ljudska narav pomalo „izvitoperi“ pa iskoče negativne   karakterne crte).

Ostale priče bile su mi monotone i predvidljive, presporo su se mijenjale i ne baš poletno glumile (igranjem će valjda taj nedostatak nestati) i, možda su to moja neopravdana očekivanja, nisam vidjela redateljski zahvat. Mada su situacije  u kojima su se zaticale žene prilično stresne, isprepletene su humorističkim naznakama, ali to se nekako „utopilo“ u neku nespoznatljivu masu, što me prilično začudilo, jer mislim  da  ove tri glumice mogu bolje... Provjerit ću drugom prilikom!