Analitičar tekuće kazališne sezone u zagrebačkim kazalištima mogao  bi doći do čudnih zaključaka, naravno, uz prihvaćanje tvrdnje da slučajnost ne postoji. Tako su, primjerice, u kratkom razmaku u tri kazališta postavljene tri Shakespeareove tragedije: dvije kraljevske („Richard III.“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) i „Lear“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje, Igorovu ovdje)) i jedna krvava „brojalica“( „Tit Andronik“), iste su večeri (9.3.2018.) premijerno izvedene dvije „naci“ predstave (politička satira o Hitleru „Opet on“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje) i monodrama o Evi Braun, njegovoj dugogodišnjoj ljubavnici i predsmrtnoj supruzi), a „obnavljanje gradiva“ čitanjem lektirnih naslova postala je moja redovita djelatnost (knjižničari su uvjereni da mi je kuća puna školaraca).

Uspostavljanjem komornog prostora pod nazivom Studio Exit u središtu grada Zagreba (dvorišna zgrada u Gundulićevoj 37), Teatar Exit je „rasteretio“ svoju veliku scenu, no što je važnije, dobio je mogućnost postavljanja malih kazališnih formi za mali broj gledatelja, nudeći fizičku i mentalnu bliskost između promatarača i promatranog. Nakon sasvim nove predstave „Dvoje“ (Jim Catwright, režija Matko Raguž), sada je postavljena (premijera studeni 2001.) obnovljena monodrama „Eva Braun“ Stefana Kolditza (1956.) u režiji Edvina Liverića i izvedbi Darije Lorenci Flatz (osvrt na izvedbu 17.3.2018.).

Priča je to o Adolfu Hitleru (1889.-1945.) kroz osjećaje i razmišljanja njegove dugogodišnje (susreli su se 1929.) osjetno mlađe pratilje Eve Braun (1912.-1945.), koja mu je ostala privržena do smrti (skrivao ju je od javnosti sve do zadnjih dana, kada su se, uoči zajedničkog samoubojstva, vjenčali). Mlada zgodnička provincijalka nikada nije dovodila u pitanje Wolfijeve odluke, pa se u Kolditzovom tekstu posvećenom njezinom posljednjem satu života, Eva Braun propituje o sebi i svojem životu, žaleći što neće imati prilike u   Hollywoodu snimiti ljubavni film (u režiji Fritza Langa!), presretna što je postala Eva Hitler (mada svjesna da će ju ostali uvijek znati kao Evu Braun), iako je njezin ljubljeni muškarac uvijek tvrdio: „Moja ljubavnica zove se Njemačka“.

Je li Eva Braun bila svjesna stvarnosti i Hitlerovih ideja, teško je znati… Međutim, Daria Lorenci Flatz (1976.) nedvojbeno vrlo uvjerljivo prikazuje Evine sanjarije o filmu (nastoji odglumiti svaku scenu iz vlastitog života koja joj padne na pamet) dok sakrivena u bunkeru sluša odjeke bombardiranja (dizajn zvuka Ivan Marušić Klif) uz žmirkanje žarulje (Deni Šesnić).

Njezina se razmišljanja o lijepim trenucima provedenim s Hitlerom isprepliću s uputama o samoubojstvu („Gurnuti pod jezik i jako zagristi“), ljutnja na Hitlera („Najkraći vic na svijetu? Pobjeđujemo“) koji ju zbog rata zanemaruje („Rat važniji od ljubavi!“) i činjenica da ona zbog  tog istog rata neće imati prilike glumiti u filmu („Neće me upoznati pa me neće moći zavoljeti“, kaže misleći na publiku) smjenjuje nježnost, a odluka da umre s Wolfijem pojačana je spoznajom da će, nađu li ih zajedno mrtve, svi znati da je ona njegova žena... Dakako, u tom kontekstu „velikh gesta“ zaista groteskno zvuči njezino hvalisanje kako se usprotivila opasnom Bormanu zahtijevajući dozvolu da „njemačke žene mogu imatu trajnu ondulaciju“ (starinski izraz za frizerski postupak kovrčanja kose putem kemikalija i uvijača).

U početku odjevena u svilenkasti negligee, Eva se  preodjeva u crnu odjeću nalikujući pomalo vampu (Nataša Mihaljčišin) u čemu prepoznajemo njezinu dvojnost između „male njemačke djevojke“ i fatalne zavodnice – što Lorenzi Flatz vješto povezuje pokretima koji od „normalnih“ prelaze u  naglašene i patetične (viđene na filmu, budući da je Eva bila sklona filmovima).

Zbog obiteljskih razloga Daria Lorenci Flatz još uvijek izbiva iz svojeg matičnog kazališta (HNK Zagreb) pa je ova monodrama  svojevrsna najava njezina povratka – mada bih ja više voljela da se postavila nova, a ne obnovljena drama. No, nema veze; ja ionako stalno nešto izvoljevam; dobrodošla, draga!