Suvremeni njemački pisac Timur Vermes (1967.) u svojem prvom  romanu, političkoj satiri „Er ist wieder da“ (2012.) prikazuje zbivanja u Njemačkoj godine 2011., kada se,  zahvaljujući „pjesničkoj slobodi“, na ledini u Berlinu (gdje je nekada stajao Hitlerov bunker) budi čovjek u prljavoj nacističkoj uniformi, s karakterističnim brčićima u obliku četkice, začuđen onime što ga okružuje jer se toliko razlikuje  od njegovog sjećanja (1945.). 

Da, pred nama je Adolf Hitler (1889.-1945.), oživljen romanom koji je preveden na tridesetak jezika pa tako i na hrvatski pod nazivom „Opet on“ (Slava Žura, Fokus komunikacije, Zagreb, 2014.). Odmah valja napomenuti, da iako Vermes komponira Hitlerov lik pomoću njegovih poznatih uvjerenja stavljajući mu u usta moguće rečenice, piščeva je težnja prije svega propitati vjerojatnost funkcioniranja i prihvaćanja takve osobe u današnje vrijeme, opterećeno kolektivnim (i individualnim) sjećanjem na nezamislive zločine uzrokovane nakaradnom ideologijom...

Budući da svi misle kako se radi o glumcu koji igra Hitlerov lik („totalna gluma“) i koji niti na trenutak ne „izlazi“ iz uloge, prihvaćaju ga i smiju se. Tek ponetko se zapita o moralnosti njegovih (glumljenih) rečenica, svi mu veselo uzvraćaju nacističkim pozdravom (sve je samo šala), ne opterećuju se što uokolo šeće u nacističkoj uniformi (tek ponetko bojažljivo pita „Je li ovo legalno?“), čak ne izaziva niti pretjerano čuđenje nepoznavanjem televizije i interneta. Zahvaljujući  YouTubeu postaje silno popularan i pokazuje istinitost  tvrdnje: „Potraži smiješno u svemu i naći ćeš“. Je li današnji čovjek postao toliko neosjetljiv, površan i „zaigran“ da  smatra normalnim (i komičnim) Hitlerov lik?! 

Roman „Opet on“ za inscenaciju u Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“ (9.3.2018.) pripremili su dramaturginja Jelena Veljača i redatelj (i autor adaptacije) Marko Juraga, imajući savršenog glumca za ulogu Njega: Dražena Čučeka. Mršav i visok, pogrbljena držanja i ispijena lica, karakteristične frizure i prepoznatljivih brčića, Čuček  utjelovljuje fanatika koji u svijetu novih tehnologija prepoznaje velike mogućnosti za širenje svojih ideja. Zahvaljujući televizijskim emisijama postaje jako popularan pa se tako njegovi nastupi nađu na internetu (Ludi YouTube Hitler) i nedvojbeno je strašna (usprkos duhovitosti)  konstatacija: „Nekada je ubijao milijune, a sad mu milijuni kliču na YouTubeu“.  Ako su mu u njegovo doba povlađivali zbog straha, u današnje vrijeme ga podržavaju ne nalazeći ništa sporno u njegovim izjavama (nije uopće važno što svi misle da je glumac – činjenica je da ga nitko ne zaustavlja, a zbog  gledanosti, televizijski ga menadžeri itekako podržavaju), tako da punim pravom može reći: „U životu nisam napravio ništa čega bih se trebao stiditi.“

Scena (Darko Petrović) na pozornici kazališta „Komedija“  sastoji se od „marmoriziranih“ crvenih stupova i zidova, koji se nadopunjuju namještajem ovisno o zadanom ambijentu. 

Početne scene odigravaju se pred novinskim kioskom u kojem radi Turčin (odličan Goran Malus), pun empatije za dezorjentiranog starijeg gospodina (u našem slučaju je godina 2017.) i nudi mu smještaj i odjeću (Hitler odnosi svoju prljavu uniformu u kemijsku čistionicu „Blitz Clean Yilmez“). Uskoro nailaze televizijski redatelj Swatzki (Fabijan Pavao Medvešek) i producent Sensenbrink (uvijek duhovit Davor Svedružić), koji ga, uvjereni da se radi o posebno darovitom i nadahnutom interpretatoru, odvode na televiziju gdje se njime oduševljavaju pravnik produkcije Richter (zabavni Igor Mešin) i  glavna urednica Bellini (Sanja Marin), a znatno manje komičar Ali (Ronald Žlabur) kojem se nimalo ne sviđa što  On govori („Ja radim za novac, a on radi iz uvjerenja“).

Kako buja Hitlerova popularnost, tako polako dobiva emisije u kojima drži političke govore („Kao umjetnik mogu raditi ono što inače ne mogu“, izjavljuje za  novine „Bild“). Vrlo su duhoviti komentari kojim On prati televizijske kuharske emisije i beskonačno razvučene serije, zanimljiva je preobrazba koju, usporedno s njim, doživljava njegov šofer (uvjerljiv Filip Juričić), duhoviti su neki komentari (ali prije svega zato što je Čuček doista „duša“ predstave) i vrlo su uspjele skupne scene (osobito one s „Bildom“, odnosno mobitelima u rukama).

Do stanke se predstava odvijala suvislo i prirodno – mogle bi se neke scene izbaciti ili ubrzati, no sveukupno je bilo vrlo gledljivo. Međutim, u drugi je dio redatelj nagurao previše različitih posve nepotrebnih epizoda, budući da već znamo odlike svih likova, a nisu nam nepoznate pretpostavke budućih situacija i razvoj tih situacija. Možda se trebalo zadržati samo na nekoliko ključnih komponenti: o židovskom porijeklu Hitlerove simpatične tajnice (Ana Magud), na  komentarima o izborima iz 1933., o dvojbi između uspravne kičme i praznog želuca (komičar Ali), na susretu Hitlera i neonacista te usput prikazati dobro poznatu prevrtljivost političara. Ovako se drugi dio predstave neizmjerno razvlačio i tenzija je naočigled padala, pa se u konačnici čuo uzdah olakšanja umjesto usklik oduševljenja.