Napomena: kritika je izvorno objavljena 1. ožujka 2018. u Vijencu, br. 626
Ispovjedni monolog, iako naizgled djeluje čisto i jednostavno, u sebi i oko sebe krije brojne opasnosti, većina kojih se u tom scenskom svlačenju fikcijskih i(li) fakcijskih slojeva vrti uglavnom oko sama izvođača. Nije lako, no silno je izazovno, privući i zadržati pozornost publike na samome sebi. Pristupa je raznih – od stand up šarmiranja komikom preko zavođenja snagom velikih riječi do omatanja nabijenom emocijom. Posljednja skriva (po)najviše opasnosti jer je autori prečesto promatraju po receptu reciprociteta – što više emocije na sceni, to više emocije u publici. No kazalište ne poznaje reciprocitet, što je dobrim dijelom potvrdila i ispovjedna monodrama Marina Ivanovića Stoke, u kojoj nas poznati reper vodi kroz vlastiti pakao droge do konačnog sunca.
Sama priča dobrim je dijelom poznata i ispunjena općim mjestima – Marin Ivanović odrastao je u sretnoj obitelji kao sin jedinac, no to mu odmalena nije bilo dovoljno. Kao tinejdžer susreo se s travom, potom speedom i ekstazijem, koji je bio i njegova prva ovisnost. Uslijedilo je skidanje s eksa navlačenjem na kokain, što ga je dovelo do ponora. Paralelno s uronom u narkotike bavio se dilanjem droge i gradio uspješnu karijeru repera, da bi sretan kraj stigao u obratu od pakla droge prema vjeri. Bez obzira na činjenicu da priča nije nova, vrijedna je pričanja jer ovisnost o drogi vječno je aktualna i iznova treba ukazivati na njezino strašno djelovanje. Također, Petra Radin, koja je s Ivanovićem radila na tekstu, strukturno je priču dobro oblikovala – rasla je od početnih koračića u svijet narkotika preko pakla droge do obrata u vjeri. No već na mikroplanu uočava se više problema, koji će kulminirati u samoj izvedbi.
Na razini same priče, početak je prilično tanak te ga otvara nedovoljno izbrušena i pomalo isforsirano ubačena priča o Ivanovićevu nadimku. Na njezinu tragu ima još nekoliko tanušnih i suvišnih epizoda. Također, neki likovi kojima sam autor i izvođač daje na važnosti netragom nestaju iz priče, poput grafitera s početka. Problem je i pomalo forsirano umetanje Ivanovićevih stihova u cjelinu, iz koje nepotrebno strše. Bili bi mnogo funkcionalniji da su naglašenije uronjeni u pripovjednu nit.
Na izvedbenom planu jasno je da Ivanović pripada sceni, ali ne kazališnoj, te većina slabih mjesta izvire upravo iz neiskustva. Cijelim tijekom monodrame obraćao se publici šećući lijevo-desno poput Baltazara, što je s vremenom postalo prilično zahtjevno za praćenje, publiku je pozivao da zaplješće jednom pa drugom pa… šestom sudioniku njegovih priča. Također, umjesto da poentira obratima duhovitih epizoda, obarajući nakon smijeha njihovu površinsku humornost, Ivanović je osmijehe rezao upozorenjima poput „ljudi moji, daleko je ovo od smiješnog“, nepotrebno usmjeravajući strelicu krivnje prema publici. Većinu tih i drugih pogrešaka uz neiskustvo možemo pripisati autentičnosti i karakteru izvođača, premijernoj izvedbi i nervozi i nadamo se da će ih putem korigirati jer su cjelinu udaljavale od kazališnog u goli ispovjedni čin.
Dodatni problem bila je činjenica da Ivanovićeva izvedba nije pratila priču. Cijelu monodramu izveo je u povišenom i agresivnom ritmu, bez dizanja i spuštanja energije, odnosno očekivanog smirenja na kraju. Ta je energija vrlo autentično funkcionirala u izvođenju songa te u uspjelom prepričavanju „dogodovština“ i paranoja uzrokovanih kokainom, no djelovala je neuvjerljivo u završnoj fazi obrata i obraćenja.
Problem energije pretočio se i na emociju, kojoj se Ivanović u potpunosti predao, počesto pustivši suzu. Iako je ljudski razumljivo to scensko prepuštanje emociji, budući da je riječ o svojevrsnoj terapiji, izvedba je pokazala njezino drugo lice – emocija je uglavnom izgarala u pretjeranosti, djelujući jače na samog izvođača i njemu bliske ljude nego na neutralnu publiku kojoj bi predstava trebala biti upućena. Tomu su pomogli i premijerni gledatelji, plješćući na svaku njegovu suznu epizodu, pridajući cijeloj priči naglašeno sentimentalnu notu, kojom su utišali poruku priče. I upravo su zato znatno moćnije i potresnije djelovale epizode o paranojama i demonima koji su Ivanovića zaskočili na vrhuncu ovisnosti, priče koje su istodobno (gorko) nasmijale, začudile i rasplakale, nego trenutak u kojemu je kleknuo na scenu s krunicom u ruci, zumiran scenskim svjetlima, koji je izgorio u scenskom patosu.