Najnovija premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih (Scena Polanec, 17.2.2018., osvrt na izvedbu 18.2.2018.) pod nazivom „Ljudski glas“ u režiji Bojana Đorđeva (1977.) i  dramaturškoj obradi Gorana Ferčeca povezuje tri teksta: monodramu francuskog književnika Jeana Cocteaua (1889.-1963.) „Ljudski glas“, epistolarno-ispovjedni roman američke spisateljice Chris Kraus (1955.) „I love Dick“ i teorijski tekst španjolskog filozofa i teoretičara subkulture Paula B. Preciada (1970.) „Ovisnik o testosteronu. Seks, droga i biopolitika u doba farmakopornografije“ („Testo Junkie“).

Cijela predstava nazvana je prema prvom tekstu „Ljudski glas“ ( 1928.), ali vjerojatno ne zato što je to prvi govoreni tekst, već zato što u sva tri djela ove izvedbe imamo glas koji vapi za ljubavlju, razumijevanjem ili protestira u očaju i bespomoćnosti... Mada mišljen za jednu osobu, Cocteauov tekst (koji je svojedobno bio predložak za istoimenu Poulencovu operu) o ženi koja posljednji put telefonom razgovara sa svojim partnerom jer je napušta zbog druge,  Bojan Đorđev „razbija“ u pet sličnih glasova – pet glumica razmazane šminke (zbog suza) govore slične tekstove  pokušavajući sačuvati dostojanstvo, preboljeti spoznaju o budućoj samoći („Ja se nikada nisam bavila ničim drugim osim tobom“) i nastaviti uspravno dalje...

Ona (/one) neprestance govori, zavaravajući se da će možda doći do preokreta, da on neće otići... I dok slušamo njezin glas koji mu nudi utočište „Dobar si, dragi moj...“, „Ona misli da si ti kao ostali muškarci“, „Jadni moj dragi kojem sam nanijela bol“... odjednom počinjemo misliti (njezinim suzama i treperenju glasa usprkos) da njezine riječi nemaju ono prvotno značenje („Mogla bi biti čista ironija“, Tanja Šljivar), da ona osvještava njegovu prijevaru i izdaju, da se počinje podrugivati i da samoironija prelazi u ironiju i olakšanje.

Odjevene u takozvane male crne haljine (Maja Mirković) i sličnih frizura (uredne pundže) među cijevima (na stubama i dugačkom stolu; Siniša Ilić) pet glumica s telefonima u rukama (ili samo slušalicom) prolaze kroz emotivne promjene ostavljene žene: mada pate, one slute vlastiti budući boljitak – ili mi se samo čini?! Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Lucija Šerbedžija (abecednim redom) čine jedan ženski, ljudski glas napušten i nesretan, no možda spreman za buduća putovanja.

Skinuvši „male crne haljine“ i nakit te raspustivši kosu, naše glumice ostaju u trikoima koji oponašaju golo žensko tijelo – tom razgolićenošću one se otvaraju svojoj žudnji (ili objektu žudnje koji nije nužno muškarac imenom Dick nego njegov penis, u žargonu također imenovan kao dick) ili se autorica Chris Kraus (pišući zajedno sa suprugom Sylverom Lotringerom pisma teoretičaru subkulture Dicku Hebdigeu koja šalje faksom) poigrava „nevažnim“ ženskim stvaralaštvom u „muškom svijetu“, gdje je žena zanimljiva kao seksualna partnerica, dok se ne sretne druga, mlađa i ljepša („Nije kao ti, stvarno je draga“). „Ja sam nesvakidašnje naporna“, tvrdi u jednom trenutku naša autorica, a „Dick is sensitive“ i samo je to važno. Freudova teza o zajedničkom razvoju djevojčice i dječaka s nužnošću da žena u zreloj fazi u potpunosti odbaci želju da „sama posjeduje penis“ odnosno njegova teza o ženskoj zavisti spram penisa (koliko je lakše mokriti pomoću njega!) više se može interpretirati kroz sociološki nego seksualni element svakodnevice: muške privilegije su njihova umreženost, a ne njihova potentnost (spolna moć).Teško onoj koja to ne prihvaća ili se, o avaj, naruga.

Treći dio predstave „Ljudski glas“, esej pod nazivom „Testo Junkie“ bavi se danas nesumnjivom najmoćnijom industrijom, farmaceutskom industrijom koja kontrolira i manipulira ljudskim tijelima, uvjeravajući ljude u nužnost konzumacije njezinih pripravaka. „Tako funkcionira režim u kojem postojimo: ili nas nadziru ili postajemo problem“ (Espi Tomičić) najkraća je poruka Preciada koji  sam uzima hormone (testosteron) „na crno“. Posebno ozračje dobiva ovaj  tekst kroz ženska usta, glumica koje se naočigled preobražavaju u gorilu, sirenu, predebelu ženu ili muškobanjastu osobu. Mada najmanje sceničan i ponešto predug, treći dio predstave „Ljudski glas“  zaokružuje vapaj nemoćnih ljudi (ne nužno, isključivo žena) u zamci društvenih, običajnih i  političkih uvjeta takozvane zapadnoeuropske / američke civilizacije.

Zahvaljujući predanim glumicama i dobro izbalansiranim tekstualnim odnosima, predstava „Ljudski glas“ postaje više od kazališnog čina – postaje pomalo šaka u nos.