Glazbena komedija „Famozna“ autora Petera Quiltera  temeljena na istinitoj priči o sopranistici Florence Foster Jenkins u režiji Krešimira Dolenčića postavljena je u zagrebačkom Histrionskom domu (25.1.2018.) i predstavlja istinski izazov nositeljici glavne uloge Anji Šovagović Despot.

Budući da je Dolenčić režirao istu dramu pod originalnim nazivom „Glorious“ u studenom 2016. u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru o čemu sam pisala, ne bih ponavljala sve podatke o životu i „karijeri“ ove pjevačice koju su nazivali najgorom sopranisticom (možemo proširiti taj pojam – pjevačicom) svih vremena.

Njezina opsjednutost glazbom, koja se nakon nemogućnosti sviranja klavira zbog ozljede, pretočila u potrebu za pjevanjem i to pred publikom,  uz osjetne financijske mogućnosti, činila je F. F. Jenkins jedinstvenom glazbenom pojavom: nastupala je u malim klubovima, ali je uspjela napuniti Carnegie Hall – dobronamjerni su joj se divili zbog smjelosti da ispuni svoje snove, realisti (zlonamjerni i ljubomorni, po njezinom mišljenju) došli su je ismijavati. Za Florence je bilo prilično očito da, kako je primjetio jedan glazbeni kritičar, „može pjevati sve osim nota“.  Ili kako, s puno dobre volje primjećuje pjevačica Marilyn Horne: „Rekla bih da ona ne zna kako loše pjeva. Mi se ne čujemo kako nas drugi čuju“ (izvrstan dokumentarni film „A World of Her Own“).

Današnjim rječnikom govoreći, mogli bismo reći da je Florence Foster Jenkins bila kompletna performerica: kreirala je vlastite haljine, aranžirala pozornicu (uz pomoć prijateljica), osmišljavala nastup („žive slike“) i birala arije koje će pjevati. Ništa joj nije bilo teško, riječ „nemoguće“ nije postojala u njezinom rječniku, entuzijazam i dobra volja bili su njezini nadimci... Beskrajnim je poletom okupljala ljude oko sebe, u njima vidjela samo dobrotu koju je i sama posjedovala – bez obzira na glasnoću smijeha, pljesak je u njezinim ušima (a nerijetko i u dvorani) uvijek nadjačao porugu. F. F. Jenkins bila je sretna u svojem izmišljenom svijetu i zato su joj se mnogi divili – njezin prijatelj i pomagač St. Clair, prijateljica Dorothy, klavirist Cosme McMoon. Kroz četiri ključne scene pratimo svijet F. F. Jenkins: susret s McMoonom, studijsko snimanje  ploče, nastup na Balu srebrnih ševa i napokon koncert u Carnegie Hallu (nakon čega dobiva porazne kritike, ali je publika ispraća ovacijama).

Prirodno je ponašanje ljudi da nastoje sve izvesti na najbolji mogući način pa je zato prilično teško namjerno pjevati loše! Jer sjećamo se pjesama (ne opernih arija, doduše) koje je Anja Šovagović Despot otpjevala vrlo dobro, čak odlično (primjerice „Čekam te“) pa vjerujem da je rad pod mentorstvom Martine Tomčić bio „rudarski“. Uglavnom, divno je slušati Anju Šovagović Despot kako zastrašujuće pjeva (malo iznad, malo ispod, nikada točno prema notama) odabrane operne arije (koje imamo prilike čuti u besprijekornoj, izvornoj izvedbi „prave“ pjevačice Ivane Lazar, u vrlo dobro interpretiranoj ulozi sluškinje koja govori i razumije isključivo španjolski jezik). Glumački, međutim, njezina Florence nije onoliko dobrodušna i zanesena koliko bi možda trebala biti – poze su joj malo „pretvrde“, rečenice pomalo nesigurne – kao da se ne može odlučiti između razuma i srca – kao da joj se takav karakter čini nevjerojatan da bi bio istinit, a opet je upravo svojom prostodušnošću i dobrom voljom Jenkins uspijevala ostvariti svoje snove!

S druge strane Dorothy, Florencinu bezpogovorno odanu prijateljicu, Vanja Matujec upravo takvom čini – daje se do kraja i bez zadrške, čime sjajno oblikuje lik koji prestaje biti sporedan.

U filmu o Florence Foster Jenkins s Meryl Streep (u nas, ničim izazvano, preveden kao „Neslavno slavna Florence“) pijanistu McMoona glumi Simon Helberg i meni neizmjerno draga scena jest kada se on zaprepasti nad Florencinim pjevanjem te se ne može prestati smijati po napuštanju njezinog doma (naravno da se vraća jer „para vrti gdje burgija neće“ ili „money makes the world go round“, a i vremenom se počinje diviti njezinoj predanosti glazbi).

Fabijan Komljenović je kazališni Cosme McMoon i na odličnom je putu da izbalansira svoju glumu i svirku: naime,  kako je predstava proticala on je bivao sve sigurniji i duhovitiji, tako da sam sigurna da će igranjem ovu ulogu izbrusiti do „visokog sjaja“. Što bih željela i Zoranu Gogiću kao St. Clairu, ali tu bi trebalo malo više poleta i žara... 

U jednom trenutku F. F. Jenkins izjavljuje da je stvarni svijet precijenjen i da je život u oblacima puno ugodniji pa ju svaki susret sa stvarnošću relativno malo uznemiri. Tako i „glas razuma“ u vidu gospođe Johnson (Marija Sekelez) koja se zgraža nad Florencinim nastupima ne nailazi na odjek – tim više što upravo dobiva obavijest o mogućnosti zakupa Carnegie Hall. Budući da je Jenkins  tako silno zanesena, trebao bi nastup njezine protivnice biti žešći i nasilniji, pa bi i cijela scena bila uvjerljivija.

Jednostavna i funkcionalan scenografija Irene Kraljić dozvoljava kostimografkinji Tei Bašić da se „razmaše“, baš kao što je to činila i sama pjevačica – posebice je uspjela posljednja scena kada se, okružena lampicama, pokriva bijelim predimenzioniranim krilima.

Čini mi se da je predstava „Famozna“ od onih ostvarenja koja će igranjem steći pravu mjeru i odgovarajući tempo pa budući da joj slutim dug život, provjerit ću svoje predviđanje za, recimo, pola godine.