SNG MARIBOR: "GLORIOUS!"
Florence: "Realni svijet je, prema mojim iskustvima, ozbiljno precijenjen"
Dramu 'Glorious!', postavljenu u SNG Maribor, možemo nazvati komedijom i očekivano je da se sprdamo s pjevačicom koja je uvreda za dobar glazbeni ukus, ali joj intimno pomalo zavidimo što se usudila živjeti svoje snove. Jer s njezina lica nikada nije silazio osmijeh – kao niti s naših dok smo gledali glumačku ekipu predvođenu tako uvjerljivom Natašom Matjašec Rošker, u dobrom tempu i preciznoj režiji Krešimira Dolenčića
Objavljeno: 21.11.2016. 6:30:07
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Glorious!" / sng-mb.si

Florence Foster Jenkins (1868.-1944.) pripadala je među ljude koji su živjeli svoje snove ili kako u drami Petera QuilteraGlorious!“ njezin partner St. Clair Bayfield kaže: “Ona je simbol za sve one koji su sanjali, a nikada se nisu usudili“. Naime, Florence je silno voljela glazbu i učila je svirati klavir, ali zbog ozljede ruke nije mogla postati pijanistica i odlučila se za opernu pjevačku karijeru. Stjecajem okolnosti, nasljedila je veliko bogatstvo i počela ostvarivati svoj san - javne  nastupe. Nažalost, nije imala niti sluha niti glasa, pjevala je „sve osim nota“ (novinar Earl Wilson „The New York Post“) i čula je samo ono što je željela čuti: pljesak ali ne i porugu. 

Utemeljila je glazbeni Klub Verdi, okružila se ljudima koji su joj odobravali, imala je osobnog pijanistu Cosmea McMoona, a kao 76-godišnjakinja  uspjela je napuniti (3000 mjesta) njujorško „glazbeno svetište“ Carnegie Hall. Ljudi su se zabavljali na njezin račun, valjali se po podu od smijeha, ostajali zgroženi nad zvukovima koje je ispuštala, ali su joj i pljeskali zbog odvažnosti i spremnosti da odsanja svoj san. Porazne kritike pripisivala je „neprijateljima“, zlobnim i neukim ljudima... i kao što u završnici drame „Glorious!“ kazuje  njezin vjerni glazbeni pratilac Cosme, gledajući je kako umire :“Uvjeren  sam da je, dok je ležala tamo, slušala vlastiti sopran kako pjeva. Ne taj grozni zvuk koji smo svi slušali. Ne, nego glas, koji je imala u svojoj glavi i svojem srcu... anđeoski... potpun... božanski.“

Ovu zanimljivu biografiju i neobičan glazbeni fenomen ekranizirao je redatelj Stephen Frears u filmu „Florence Foster Jenkins“ (u našim kinima preveden kao „Neslavno slavna Florence“, 2016.) s Meryl Streep u naslovnoj ulozi pa  ne iznenađuje da je  najava premijere u Slovenskom narodnom kazalištu (Slovensko narodno gledališče) Maribor drame Petera Quiltera „Glorious!“ u režiji Krešimira Dolenčića izazvala veliko zanimanje. Predstava je nastala suradnjom Drame i Opere SNG, a kako je  postavljena (11.11.2016.) u Velikoj dvorani „rezerviranoj“ za operne i baletne izvedbe, većina (neupućene) publike je očekivala „pravu“ opernu predstavu.

Dolenčić je ulogu Florence dodijelio izvrsnoj dramskoj glumici Nataši Matjašec Rošker (još se sjećamo njezine fantastične Hedde Gabler) koja je vrlo dirljivo dočarala ovaj lik: sve njezine ushite, optimizam i predanost  glazbi, zastrašujuće i jezive pjevačke  izvedbe, duboko povjerenje u naklonost ljudi koji je okružuju! U gledalištu se događalo (na reprizi 12.11. 2016.) ono isto što se događalo na istinskom koncertu  u Carnegie Hallu: ljudi su se smijali (jer je Matjašec Rošker zbilja vrlo uspješno zvučala grozno) i pljeskali joj (zbog istog razloga ). I tako nam je Dolenčić vrlo učinkovito dočarao jedan od najneobičnijih glazbenih događaja u povijesti: podsmijeh i divljenje publike pjevačici koja ne zna pjevati, ali istovremeno pjeva od svega srca...i , dakako, iz svega glasa!

Cosme (Žan Koprivnik ) i St.Claire (Alojz Svete), iako imaju odličan sluh, slušaju srcem i podržavaju Florence u njezinim glazbenim ambicijama - djelomice iz koristoljublja, a djelomice iz privrženosti. Najveći dio duhovitih dijaloga imaju upravo njih dvojica pa se češće smijemo njima, negoli što ismijavamo „našu“ Florence. Milada Kalezić vrlo plastično prikazuje Florencinu prijateljicu, a mali gnjevni glas pobune protiv nakaznih koncerata stavljen je u usta gospođe Johnson (Irena Mihelič). Vrlo zanimljiv i slojevit lik u Quilterovoj drami jest Florencinina meksička kuharica Maria, koja govori isključivo španjolski, pa ju nitko u  domaćinstvu ne razumije (uz to je Maria i prilično prgava). No, Maria je uvijek tu kada treba nešto učiniti potpunim, pa je Dolenčić ulogu dodijelio argentinskoj opernoj pjevačici (članici  Opere SNG) Guadalupe Barrientos koja ne samo da govori perfektno španjolski, nego fantastično pjeva. Tako u dva navrata publika može čuti odabrane arije u „pravoj“ izvedbi.

Predstava se odvija ispred zastora, jer se radi o komornim prostorima poput salona, studija za snimanje ili privatnog koncerta (scenograf Marko Japelj), Leo Kulaš je osmislio vrlo funkcionalne kostime: od čudnog Marijinog folklornog do ekstravagantnih Florencinih haljina (djelomice vjerojatno  inspirirane stvarnom Florencinom odjećom, poput one za zadnji nastup kada je bila „Anđeo nadahnuća“ s velikim bijelim krilima). Tek se u posljednjoj  sceni, Florencinom nastupu u Carnegie Hallu, otvara zastor i mi gledamo, zajedno s pijanistom njezina leđa, budući da je ona okrenuta onoj pravoj, njujorškoj publici.

Naravno da Quilterovu dramu možemo nazvati  komedijom i očekivano je  da se sprdamo s pjevačicom koja je uvreda za dobar glazbeni  ukus, ali joj intimno pomalo zavidimo što se usudila živjeti svoje snove. Jer s njezina lica nikada nije silazio osmijeh – kao niti s naših dok smo gledali  glumačku ekipu predvođenu tako uvjerljivom Natašom Matjašec Rošker, u dobrom tempu i preciznoj režiji Krešimira Dolenčića.