KAZALIŠTE VIROVITICA: „SVATKOVIĆ“
Mamon: „A ja sam vladar tvoje duše“
Iako su svi elementi predstave 'Svatković' prihvatljivi, riječ je o premlakoj, prestišanoj, premalo dinamičnoj predstavi te iznenađujuće pravolinijskoj glumi
Objavljeno: 19.2.2018. 2:25:55
Izvor: Virovitica.net
Autor: Olga Vujović
"Svatković" / Promo / Kazalište Virovitica

Napomena: kritika je izvorno objavljena na portalu Virovitica.net

Nitko se živ ne sjeća 3. veljače 1900. (danas Dana kazališta Virovitice) kada su glumački amateri u virovitičkoj gostionici Grčić izveli šalu u jednom činu „Sluge muzikanti“, ali zacijelo postoje živući svjedoci izvedbe Nušićeve jednočinke „Kijavica“ kojom je 1945. počelo radom Kazalište Virovitica i time utemeljilo kontinuitet virovitičkog kazališnog života. Višednevno obilježavanje šezdesete obljetnice kazališta (2005.) vlastitim i gostujućim predstavama, iznjedrilo je Virovitičke kazališne susrete (VIRKAS), koji od tada počinju premijerom u prvoj polovici veljače.

Tako su i ovogodišnji, četrnaesti susreti, počeli premijerom (9.2.2018.) predstave „Svatković - Igrokaz o bogataševu umiranju, nanovo napisanHuga von Hofmannstahla (1874.-1929.) u režiji Sama M. Streleca (ujedno dramaturg i scenograf predstave). Drama se temelji na moralitetu (srednjovjekovnom tekstu koji širi kršćanski nauk) koji je u njemačkom odnosno engleskom govornom području (14. i 15.stoljeće) bio poznat pod imenom „Jedermann“ odnosno „Everyman“ i bavio se čovjekom koji, suočen sa smrću, promišlja o vlastitom životu, dok se vrline i poroci bore za njegovu dušu. Prevoditelj Ante Stamać tumači odabir naslova „Svatković“ sljedećim riječima: „Valjalo je dakle zadržati značenje i „svaki čovjek“ i „prepoznatljivo a tipično prezime“.“ (kajkavizirana verzija 1996. u HNK Varaždin u režiji Georgija Para nosi naziv „Jedermann iliti Vsakovič“). Praizvedba „Jedremanna“ bila je 1911. u berlinskom Cirkusu Schumann u režiji Maxa Reinhardta (1873.-1943.), a od 1920. do danas postaje nezaobilaznim dijelom programa Salzburškog festivala (uz dva kraća prekida). Vrlo dugo se igrao u Reinhardtovoj inscenaciji, a ambijentalna pozornica je na prostoru ispred katedrale (radi se o ljetnom festivalu).

Izvedba, prateći popis lica i likova, može biti spektakularna, ali se može svesti samo na važne karaktere, gdje isti glumac igra nekoliko uloga (kao što je to u slučaju devet članova virovitičkog ansambla, čemu nema nikakve zamjerke). Početak je vezan uz Najviše biće, dakle Boga (Mijo Pavelko), koji se (opet) nezadovoljan čovječanstvom, odlučuje na radikalan korak („Toliko sam htio, dao toliko, / A sad me eto ne sluša nitko. / Zato bih sada što brže htio / Odredit dan kad ću im sudit / I svakom dosudit zaslužen dio.“) i šalje Smrt (Snježana Lančić) među ljude (dakle svatkovićima). Svatković (Draško Zidar), bogat i bahat, ne mari za siromašne (Goran Koši) i zadužene (Goran Vučko), jede i ljubuje (Vlasta Golub), ne mari za majčine savjete (Blanka Bart), priprema zabave i važno mu je samo materijalno i tjelesno („Pa četrdeseta mi jedva teče, / I nikakva me sila neće / Odvratiti od zemnih slasti“).

No, u jednom trenutku događa se nešto čudno – naime, na zabavu dolazi Smrt: „Hej Svatkoviću! Veseo si i hrabar? / Zaboravio si posve na svog Tvorca?“ koju čak ni Svatković ne prepoznaje: „Što me to pitaš u ovo doba? / Što te briga? Tko si ti? Što je?“, da bi ubrzo i on i njegovi gosti shvatili njezino poslanje: Svatković treba Bogu položiti račune o svojem životu. Svjestan sudbine, počinje tragati za suputnikom koji bi ga pratio do Boga, no ne nalazi nikoga među onima koji su se gostili na njegov račun i uživali dok mu je „dobro išlo“: Prijatelj (posebno nadahnut Igor Golub) direktno tumači: „Kadšto se mora okrenuti kaput“, rođaci odbijaju: „Neću ti biti pratilac glupi!“, „Na ulicu s tobom više ne želim“, čak ni Mamon (personifikacija bogatstva, pohlepe za materijalnim dobrima) ne želi ići: „Bila je to raskoš i neki sjaj / I nadutost i hohštapleraj, / Razbludnik što se napuhao, / A sve sam to u njega ja upuhao“... “Ostajem tu i puštam te sama, / Gola i bosa s bijede i srama.“ Ipak, uz njega stanu Djela (Blanka Bart) i Vjera (Vlasta Golub), Svatković se pokaje i one se bore s vragovima (Goran Koši, Sara Lustig) za njegovu dušu. Je li njegovo pokajanje doista iskreno i bez zadrške? Mada se na kraju spominje odlazak u „radosni raj“, riječi Vraga unose određenu dvojbu: „A eto ga sad u bijelom ruhu, / Hineći sram i život u duhu. / Svijet je glup, i prost, pun zala, / Jer sila je nad pravo stala, / A čestita, mudra, vjerna, i žarka / Uvijek će svladat himba i varka.

Jednostavna scenografija dopunjena je video projekcijama (Leo Vukelić) koje nisu u potpunosti vidljive (prejako svjetlo, rastrgana podloga), osim u vrlo duhovitoj sceni „Smrti na dopustu“: prije negoli je Bog pozove, Smrt (odlična S. Lančić) uživa na plaži odjevena u šarenu haljinu i s velikim slamnatim šeširom (Iva Matija Bitanga). U početnim scenama Svatković je odjeven poput renesansnog bogatuna (s kalendarom ispunjenim erotskim fotografijama!), da bi kasnije odjenuo moderno tamno odijelo- povezujući doba koje asocira na bogatstvo s današnjim vremenom, ukazuje se na kontinuitet istog tipa čovjeka. Prilično je neočekivano da su u sceni zabave, svi odjeveni u tamno... Glazbeni dodaci su vjerojatno jako zabavljali ansambl za vrijeme osmišljavanja ove zabave, ali meni osobno je ta scena bila predugačka i monotona. Vrag u muškom i ženskom obliku, sa zamijenjenim prenaglašenim spolnim organima, otimaju se ne samo za Svatkovićevu dušu, već pokušavaju doći i do duša gledatelja, pa je šteta da Lustig i Koši nisu bili čak i agresivniji u tom smjeru (kada je redatelj fina i pristojna osoba!).

Gledajući predstavu „Svatković“ pokušala sam razotkriti zašto me nije „ponijela“, budući da su uglavnom svi elementi prihvatljivi... Došla sam do zaključka, da je premlaka, prestišana, premalo dinamična: neznatne su razlike između Svatkovićevog životnog zamaha i razdoblja pokajanja, tekst ostaje u zraku čime se postavlja pitanje njegove aktualnosti (koje sam pri čitanju bila itekako svjesna) i osim malih iskoraka, gluma je iznenađujuće pravolinijska.