TEATAR EXIT: "DON JUAN U SOHOU"
„Sotona u Hugo Boss odijelu“
Sve ono što mi se režijski nije dopadalo u ranijoj izvedbi (sporost, predugi završni don Juanov monolog, tehničke manjkavosti Kipa) kao da se nekako 'zagladilo' pa mi je osobno izvedba s Filipom Juričićem 'bolje sjela'
Objavljeno: 12.2.2018. 1:44:36
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Filip Juričić kao naslovni Don Juan / Luka Pešun

Dvije premijere i dvije glumačke podijele u predstavi „Don Juan u Sohou“ britanskog dramatičara Patricka Marbera (1964.) u režiji Slavice Knežević obilježile su kraj 2017. godine (29.1.2017 s Filipom Juričićem u glavnoj ulozi, osvrt na izvedbu 1.2.2018.) i početak 2018.godine (12.1.2018. sa Živkom Anočićem u glavnoj ulozi) u zagrebačkom omiljenom kazalištu, Teatru Exit

Lik zavodnika don Juana, kojemu niti jedna žena nije nedostojna za vođenje ljubavi, uveo je u književnost i kazalište španjolski dramatičar Tirso de Molina (1584.-1648.) vjerojatno 1630., da bi svjetsku slavu stekao zahvaljujući francuskom komediografu Moliѐreu (1622.-1673.) godine 1665. (tek 1683.u Amsterdamu je objavljena necenzurirana verzija).

Beskrupulozni zavodnik, čija je jedina životna smjernica vlastiti (uglavnom erotski) užitak, ujedno je otpadnik od društveno prihvaćenih normi pa mu tako nije strano ubojstvo ili izrugivanje vjeri: ne poznaje strah niti ne mari za kaznu. Zavođenje i ljubovanje sa ženama iz različitih društvenih slojeva pa i brakolomstvo bilo bi mu  oprošteno... ali poigravanje „svetim“ pojmovima zaslužuje smrt. A ta smrt ne može biti nanešena ljudskom rukom – sam se pakao mora za to pobrinuti. 

Smještajući svojeg glavnog junaka u londonsku četvrt Soho poznatu po zabavama, Member ga „spušta“ na razinu zavodnika i razvratnika, bogataša sklonog zabavama „slavnih“ (vidi takozvanu žutu štampu). Iako se njegov don Juan oslanja  na Moliѐreovog junaka, nema pobune protiv autoriteta, pa je tako i uzrok smrti ovozemaljski.

Njegovi su postupci protkani proturječnostima: iako vjernom slugi Stanu ne isplaćuje plaću, nemilice se razbacuje novcem (kojeg zapravo i nema); obećavši mu skupi sat, nagovara muslimana da huli na Alaha, pa kada ovaj to odbije, ipak mu daruje sat – čudan iskorak u odnosu na njegov bestidni karakter; lažno se kaje kako ga otac ne bi razbaštinio, a onda održi vatreni govor protiv  stanja duha današnjeg čovjeka: svugdje vlada samodopadnost („lajkaj me“), nema privatnosti ni finoće ni pristojnosti, nije došlo ni do kakavih pozitivnih pomaka niti kod pojedinca niti u društvu („Nema evolucije, samo su bolji alati“). Dakako, ova pobuna protiv mediokriteta, sebičnosti i lažnih vrijednosti prilično čudno zvuči iz njegovih usta – iako se slažemo, ne vjerujemo da tako doista misli.  Kao  što kaže njegov sluga Stan, „ne dajte da vam postane simpatičan, jer će vas razočarati“ opisujući ga kao „Sotonu u Hugo Boss odijelu“.

Svojeg don Juana Filip Juričić igra strastveno, poletno i s iskrenim muškim uvjerenjem da mu pripada svaka žena i svaki užitak, iskreno začuđen što mu itko išta predbacuje. Živko Anočić svojeg don Juana prikazuje hladnije i ciničnije, čini mi se manje uvjerljivim obzirom na cjelokupnu situaciju. Sluga Stan nema alternaciju – Goran Guksić je jedini i nezamjenjivi:  ovdje bih mogla navesti moju omiljenu izreku, da praksa  stvara majstora, jer je u drugoj izvedbi (dvadeset dana nakon prve) bio  poletniji, uvjerljiviji, vjerodostojniji – ukratko bolji.

U drugoj izvedbi bio mi je bolji i Bernard Tomić (Elvirin brat) – isto kao kod Guksića. Anja Đurinović Rakočević bolje je dočarala donu Elviru nego Tesa Litvan, Robert Budak i Karlo Mrkša bili su vrlo dobri (mislim da se radi o dvojici izuzetno perspektivnih glumaca), Vini Jurčić i Dajana Čuljak su napravile što im se reklo, Darko Stazić kao don Juanov otac u obje izvedbe je uspjelo prikazao otklon „pristojnih“ ljudi nasuprot „baraba“, dok se Damiru Klemeniću u kasnijoj izvedbi poklopio  zvuk i grimasa (valjda se tehnički doskočilo tom banalnom problemu).

Scenografija je vrlo zgodno osmišljena preko projekcija (Deni  Šesnić) i nekoliko jednostavnih komada namještaja, kostimi (Marita Ćopo) mi u slučaju ženskih likova nisu baš primjereni, no zato  su prikazi orgija vrlo funkcionalno koreografirani (Maja Đurinović, glazba Willem Miličević).

Sve ono što mi se režijski nije dopadalo u ranijoj izvedbi (sporost, predugi završni don Juanov monolog, tehničke manjkavosti Kipa, usporedba izvedbi 12.1.2018. i 1.2.2018.) kao da se nekako „zagladilo“, pa je meni osobno ova (kasnija)  izvedba s Filipom Juričićem „bolje sjela“.