Kao iz svih kapitalnih umjetničkih djela, tako i iz Wagnerovog „Ukletog Holandeza“ izviru silna bogatstva i slojevi, svojim se širinama i dubinama nudeći na razna upisivanja. O autoru koncepta ovisi gdje će staviti naglasak te koji će pogled i kut izabrati. Redatelj Olivier Py u svojoj je verziji, prenesenoj iz Theater an der Wien u zagrebački HNK, naglasak stavio na odnos Wagnerovog djela i vremena s današnjicom te na zaokruženost, kompaktnost i tečnost djela.
„Ukleti Holandez“, praizveden 1843. godine, tematski je u potpunosti uronjen u romantizam. Nastao je na temelju (morskih) legendi koje je romantizam tako silno volio i teksta velikog njemačkog romantičara Heinricha Heinea „Uspomene gospodina Schnabelewopskoga“, dok mu je naslovni junak, naravno, proklet, a jedini izlaz iz prokletstva – fatalna ljubav. Opaki morski vuk i daleki predak Jacka Sparowa zbog kletve ne može umrijeti, iako to silno želi, a jedini način da mu se želja ispuni nalazi se u ženi koja će mu biti vjerna do smrti. Očito su i tada ljudi imali problema s konceptom „dok nas smrt ne rastavi“. Dodamo li priči vizualni sloj – brodove, gusare i mornare, nemirno more i još nemirnija srca, dobivamo punokrvni romantičarski svijet (više o sadržaju opere i koječemu još pročitajte u kritici Olge Vujović).
Olivier Py nije išao lakšim putem i ziheraškom prepuštanju neodoljivosti romantizma (čiji je neumrli šarm potvrdio i već spomenuti pirat s Kariba), već je u taj romantičarski sloj uronio suvremenost (na razini redateljskih rješenja i same ideje), odlično suočivši i sukobivši dva nespojiva svijeta, a sam romantizam pretočivši u metaforu.
Svijet Wagnerova romantizma zadržan je u prostoru priče, dodanom liku Sotone i odličnoj scenografiji Pierre-Andrea Weitza (više o njoj u nastavku), dok je suvremenost prodrla kroz elegantna, ali jednolična odijela i kostime (isto Pierre-Andre Weitz). U tom susretu današnjica se pokazala bezbojnim i hladnim realizmom u kojemu nema mjesta romantičarskim ludostima, dok su Holandezove, Sentine i Georgove životne i ljubavne borbe još naglašenije postale njihovim, odnosno našim unutarnjim borbama. Posredno ukazavši na činjenicu da uniformiranost ne može ugasiti, već samo maskirati unutarnja bogatstva i slobode. U ljubavi il' patnji, svejedno.
Tečnost, koherentnost i oblikovanost opere kao cjelovite melodije Py je redateljski podcrtao slijevanjem i prelijevanjem radnje iz slike u sliku, prizora u prizor. Ključnu ulogu u tomu su odigrali orkestar i zbor Opere HNK-a pod ravnanjem Nikše Bareze koji su operu izveli u jednom dahu, elegantno je pretačući iz fine emocije i melodioznosti u dinamične nemire i lomove. Dojam prelijevanja pojačala je kružna drvena scena na kojoj su se nizali dijelovi broda kao ljudske nutrine, od vanjske strane broda na sceni pretočene u zid što se nadvio nad gotovo svim likovima do unutrašnjosti pramca kao prostora Holandezovih unutarnjih bitki (Bertrand Killy pojačao je moćan dojam bijelim svijetlom koje vrlo efektno prodire kroz daske broda, a našlo se tu mjesta i za kazalište sjena).
Opera je ritmički odlično oblikovana uz finu gradaciju do nekoliko vrhunaca. Prvi, početak drugog prizora s mladim ženama i Sentinom baladom o Ukletom Holandezu, efektno je razdrmao ugodnu uljuljkanost, dok se kulminacija odigrala u sceni u kojoj Georg pomalo očajnički pokušava zadržati Sentu. Taj prijelomni trenutak Tomislav Mužek (alternacija Michael Robert Hendrick) i Melanie Diener otpjevali su moćno i dojmljivo, suočivši, odnosno sukobivši vanjski sklad i preplitanje glasova s unutarnjim razilaženjem emocija. Kako je dijalog rastao i gradirao, pjevačke niti sve su se jače preplitale i dizale, dok su se u isto vrijeme putevi nesuđenih ljubavnika razdvajali. Georgov u bolne visine zbog izgubljene životne ljubavi, a Sentin prema uzvišenoj nadi u ostvarenje ljubavnog sna.
Mužek i posebice Diener bili su i pjevački i glumački najdojmljiviji na premijernoj izvedbi, nametnuvši vlastite emocije i snove radnji, igri i glazbi. To u potpunosti nije pošlo za rukom Bastiaanu Eveniku koji je bio fizički dojmljiv Ukleti Holandez, no prečesto nije imao dovoljno snage da pjevački zavlada scenom. Vrlo dobri bili su Luciano Batinić (alternacija Siniša Štork) kao Donald i Mario Filipović (alternacija Ladislav Vrgoč) kao Donaldov kormilar te Sofia Ameli Gojić (alternacija Neda Martić) kao Mary. Pavel Strasil svojim je mračnim i plesno jako zgodno oblikovanim Sotonom predstavljao stalnu tamu i uteg u i oko likova i svih nas.
Zaključno, opera „Ukleti Holandez“ odlično je povezala Wagnerov svijet i djelo s današnjicom i suvremenim izričajem, zavevši nas na izvedbenom, auditivnom i vizualnom planu.