Najava  postavljanja djela njemačkog skladatelja Richarda Wagnera (1813.-1883.) na kazališnu pozornicu obično izaziva (kod takozvanih nevagnerijanaca odnosno ljubitelja talijanske  „raspjevane“ opere) uzdah i okretanje očima jer će „morati“ slušati nekakvu tešku glazbu (uz koju neće stopalom ritmički udarati) i pratiti jako složen sadržaj (tko su uopće sve te spodobe koje jurcaju uokolo i oko nečega se ljute?). Oni, naprotiv, koji se samovoljno prozivaju „vagnerijancima“, jedva čekaju i pripremaju se na odlazak u kazalište kao na ratni pohod: bočica vode, udobne cipele i proučeni sadržaj opere. A Wagnerova glazba zahtijeva samo dva oka, dva uha i čisto srce: sadržaj nije tako zakukuljen kako mnogi tvrde, glazba doista uspijeva ponijeti i one „najzaigranije“, inscenacija može biti itekako uzbudljiva (šašavi kralj Ludwig II Bavarski mogao bi tu posvjedočiti!).

Najnovije iskustvo na tragu prijašnje rečenice jest premijera (26.1.2018.) Wagnerovog „Ukletog Holandeza“, romantične  opere u jednom činu i tri prizora (izvorna verzija iz 1841.) pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Oliviera Pya u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (kritiku Igora Tretinjaka pročitajte ovdje). Odmah valja dodati da je režijski i vizualno ova predstava „prenesena“ iz bečkog kazališta Theater an der Wien (12.11.2015.) i da je u pratećoj knjižici Py vrlo lijepo opisao svoj doživljaj ove opere: „Čini mi se važnim ukazati na to da 'Ukleti Holandez' ne potvrđuje klišeje o njemačkoj glazbi, nije riječ o glazbi s ratničkim prizvukom. Wagnerova glazba u 'Ukletom Holandezu' čista je senzualnost, vrlo je erotična i nije tek patetikom napuhana  glazba. Ovo je ekstatična, mistična glazba. Većina ljudi ima posve krivu prdodžbu o Wagnerovoj glazbi kada misli da u njoj dominira nacionalizam ili čak rat.“

Libreto za ovu operu (koja se još prevodi i kao „Leteći Holandez“ ili „Lutajući Holandez“ jer originalni naziv glasi „Der fliegende Hollaennder“) napisao je sam skladatelj  prema predlošku priče Heinricha Heinea „Iz memoara gospodina Schnabelewopskog“ (1834.), komentirajući u svojoj autobiografiji („Poruke mojim prijateljima“, 1851.) preokret koji je doživio tim tekstom: „To je taj 'Ukleti Holandez' koji je iz močvara i bujica mog života uvijek iznova tako neodoljivo izranjao, to je bila prva narodna pjesma koja je duboko prodrla u moje srce i koja me tjerala da ju kao umjetnik pretočim u umjetničko djelo. Njome je započeo moj život pjesnika, a završio život pisca opernih tekstova.“

Glavni lik je kapetan Hendrick van der Decken (uzor za lik bio je nizozemski kapetan Bernard Fokke za kojeg se, zbog  pomorske vještine i brzine njegovih brodova, govorilo da je u vezi s vragom) koji se usprotivio višim silama pa je zato  proklet, osuđen na vječno lutanje i nemogućnost umiranja (iskupljenja)... Ljubaznošću Heinea, a potom Wagnera, kapetanu se nudi mogućnost spasa svakih sedam godina jer tada može izaći na kopno, pronaći ženu čija će ga vjernost iskupiti te će njegovo lutanje prestati (smrću).

Prvi prizor opisuje sudbinu nesretnog Holandeza (Bastiaan Everink), susret s kapetanom škotskog trgovačkog broda Donaldom (Luciano Batinić) i njihov odlazak Donaldovu domu. Tamo Donalda čeka kćer Senta (Melanie Diener), koju je odlučio prepustiti Holandezu u zamjenu za bogatstvo. U drugom prizoru saznajemo da Senta sanja o tajanstvenom čovjeku sa slike (Holandez, dakako) i sluša udvaranja lovca Georga (Tomislav Mužek). Kada otac dovodi Holandeza i Senta prepoznaje čovjeka svojih snova, pristaje na udaju i njih dvoje zaključuju da su jedno drugome suđeni. U trećem prizoru Donaldovi mornari slave, uviđajući da su mornari s Holandezovog broda „malo čudni“. Georg nastoji odvratiti Sentu od Holandeza, a ovaj prisluškujući taj razgovor, pogrešno shvati da ga je Senta izdala, tako da on nadalje  ostaje proklet. Da bi je spasio, raskida zaruke, no zanesena i vjerna Senta ide za njim i tako prekida njegovo prokletstvo.

Nizozemski dramski bariton Bastiaan Everink (1969.) pjeva naslovnu ulogu nudeći svojim glasom i stasom vrlo uvjerljivo ukletog kapetana vrijednog ljubavi – umjeren i bez pretjeranih pokreta on prikazuje „onostrano biće“. Nekoliko redateljskih finih i promišljenih scena pokazuje njegovu težnju da se „vrati“ u normalan svijet: zamjena kaputa i šešira s Donaldom u znak sporazuma ili znakovite šutnje sa Sentom kao dokaz „srodnih duša“.  

Njegov glas vrlo dobro funkcionira u duetu s odličnim basom Lucianom Batinićem (1977.) kao Donaldom, te u  ljubavnim scenama s fantastičnom njemačkom sopranisticom Melanie Diener (1967.) kao Sentom. Njezin izuzetan glas, jasan i postojan, krasno dočarava preobrazbu osjećaja mlade žene od sanjive čežnje preko osviještene ljubavi do smjelog odlaska u smrt. Tenor Tomislav Mužek (1976.) vrlo se dobro uklopio u ulogu nesretnog Georga, a svoj su dio vrlo dobro otpjevali Mario Filipović (kormilar) i Sofia Ameli Gojić (Sentina  dadilja). 

Zbor Opere HNK (posebice muški) odlično je dopunjavao sudbine glavnih junaka, a orkestar se uspio „obuzdati“ (bravo maestro Bareza) da ne prekriva glasove pjevače (što baš nije uvijek slučaj, no-no). Redatelj Py (1965.) je dodao ulogu Sotone (plesač Pavel Strasil) kao konstantu sveukupnom zbivanju jer je ukletost nesretnog kapetana očito „vražja rabota“. Neke su scene malčice bizarne (gola žena na krevetu i goli muškarac na ljuljački), no barem izazivaju znatiželju (mada smo odrasli ljudi). Vizualni dio, sav u crnom, posebice je očaravajući – scenograf i kostimograf Pierre-Andre Weitz, svjetlo Bertrand Killy – preslagivanjem dijelova scenografije dobiva se brod, dom, ambis... Stalno okretanje pozornice, čime se ostvaruju različite vizure i omogućavaju scenske promjene, ujedno nudi i metaforu nemogućnosti izlaska iz začarane situacije. Mali otklon od predstave: Everink je doista prije operne karijere bio marinac, nije tako mlad kao što izgleda i ima glazbenu naobrazbu .

Opera „Ukleti Holandez“  nudi obilje dobre glazbe, sjajnu vizualizaciju, vrlo dobre izvođače, dinamičnu i dopadljivu režiju (2 sata i 10 minuta bez stanke traje mentalno kraće) i razbija predrasude o „teškom“ Wagneru.