Drama Milice Lukšić (1964.-2011.) „Valentnovo – dan zaljubljenih“ bila je poticaj Kazalištu „Ivan Goran Kovačić“ i redatelju Lovri Krsniku da postave dvodijelnu (i dvovečernju) predstavu pod nazivom „Sektor 24“( prvi i drugi dio, 12.i 13.5.2107., osvrt na izvedbe 9.i 10.12.2017.) u svojem matičnom prostoru na zagrebačkom Kaptolu, Opatovina 11.
Neomeđeni scenskim prostorom, prizori počinju u svojevrsnom dvorištu, da bi se nastavili u prizemnoj prostoriji, te se sljedeći dan protegli na gornji dio trošne katnice, inače zaključan u svakodnevnoj praksi. To istraživanje prostora koji se najčešće ne koriste u kazališne svrhe i propitivanje njegove funkcionalnosti odnosno utjecaja na izvedbu pomalo postaje Krsnikov pristup predstavama (mada tih primjera nema toliko da bismo mogli govoriti o kontinuitetu). I iskusniji redatelji od Krsnika (1986.) znaju da je otklon od uobičajenog lakše postići s neopterećenim protagonistima odnosno onima „koji vole“ (amaterima), a kazalište „IGK“ već je svojim dosadašnjim radom pokazalo da je doraslo raznim izazovima.
Radiodramska izvedba predstave "Sektor 24"
Priča o bolesnom Tinu (Marko Movre) koji ne može odoljeti da, „kad mu dođe“, ne pojede nešto živo i krvavo, njegovoj voljenoj ženi Suncu (Zrinka Antičević) i nužnim zlom Istjerivačem (Matija Major) koji dolazi predvođen Srećkom (Neven Aljinović Tot) u početku neizravno, a potom sve neposrednije govori o ljudskim promijenjenim ponašanjima u ratnom i poratnom razdoblju.
U podnaslovu drame precizirano je kako se radi o istjerivačevim zapisima vezanim uz jedan slučaj izliječenog vukodlačenja! Nesretni Tin pokušava prilično neuspješno obuzdati svoje potrebe (u početnoj je sceni cijelo dvorište prekriveno „krvavim“ ostacima njegovog pira) uz svesrdnu pomoć i brigu svoje partnerice, da bi zaključili da su sami nemoćni i trebaju vanjsku „pomoć“. Dok u dvije večeri pratimo optuživanja i samooptuživanja likova, pokušaje da se razotkriju uzroci i tako kanaliziraju posljedice i sami osjećamo nelagodu, budući da možda u svakom od nas „čuči“ neki malecki Vukodlak, koji se može oteti kontroli. Staru izreku da „prilika čini lopova i djecu“ mogli bismo nadopuniti dodatkom „i zločinca“. Je li društvenim represijama, pravilima zajednice ili razumijevanjem/ljubavlju bliske osobe moguće „izliječiti“ poremećaje, ostaju neodgovorena pitanja.
Ako ste tijekom praćenja ove bučne, ponekad pomalo nasilne, ali u suštini prilično vjerojatne (sve za što pomislimo da je znanstvena fantastika, odavno je već pritajeno u našem susjedstvu) predstave pomislili da nije baš sasvim jasno o čemu se radi, uvjeravam vas da je čak pretjerano jasno, ali si to nekako baš ne bismo rado priznali.