Zanimljiva i vjerojatno sasvim slučajna podudarnost dogodila se s prve dvije dramske premijere u sezoni 2017./2018. zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta: „Tko pjeva zlo ne misli“ u rujnu 2017. i „Ispravci ritma“ u studenom 2017. nastale su nakon književnog odnosno filmskog ostvarenja (Majer-Golik-Medvešek i Pavličić-Tadić- Pristaš).
Priča Pavla Pavličića (1946.) „Dobri duh Zagreba“ objavljena je 1976. godine u istoimenoj zbirci priča i njezino žanrovsko određenje uvrštava je u kriminalističke priče s naznakama fantastike. Glavni junak Valentin Knez bavi se statistikom izvršenih zločina na području grada Zagreba te bilježivši raspored po motivima i načinima izvršenja, iscrtava grafikone takozvane izokrime, na temelju kojih uspijeva predvidjeti vrijeme i mjesto zločina. No, odjednom dolazi do odstupanja između njegovih izračuna i ostvarenih zločina, pa čak i do izvršenja zločina koje nije predvidio. Posljednja rečenica priče ukazuje na njegovu osobnu intervenciju: „Gurnuvši novu držaljicu za sjekiru dublje pod krevet, on provjeri mjesto akcije za tu večer, a zatim na novi fascikl poče pažljivo ispisivati naslov: Ispravci ritma.“
Filmski redatelj Zoran Tadić (1941.-2007.) posegnuo je za Pavličićevom pričom, ali je u svojem filmu „Ritam zločina“ (1981.) temeljito promijenio ne samo završetak, nego je uveo još jedan lik i smjestio događanje u zagrebačku četvrt Trnje (izvrsna kamera Gorana Trbuljaka). Ukratko, u kućici namijenjenoj rušenju stanuje Ivica (Ivica Vidović) i k njemu se kao podstanar useljava Fabijan (Fabijan Šovagović), koji se bavi statistikom kriminala, predviđajući mjesto i vrijeme zločina. No, odjednom dolazi do poremećaja ritma i Fabijan smatra da „treba pomoći događajima“, najavljujući novi zločin (ubojstvo) na savskoj obali. Tadić dijalozima i uvođenjem ženskog lika (Božidarka Frajt) dinamizira Pavličićevu priču, ubija statističara i Ivici namjenjuje daljnje praćenje „ritma zagrebačkih zločina“.
Predstava zagrebačkog izvedbenog kolektiva BADco. (u suradnji s HNK Zagreb i Dubrovačkim ljetnim igrama) inspirirana je Pavličićevom pričom, nosi naziv „Ispravci ritma“ (18.11.2017., osvrt na izvedbu 23.11.2017.) i smještena je, nakon uvodnog dijela na balkonu, u (zatureni i prelijepi) prostor tonskog studija HNK uz scenografske intervencije Marka Tadića. Sasvim novi tekst napisao je Goran Ferčec (1978., dramaturzi Ivana Ivković, Tomislav Medak, Diana Meheik), režirao Goran Sergej Pristaš, koreografiju je osmislila Nikolina Pristaš, sudionike odjenuo Silvio Vujičić, a skladateljske doskočice Radu Malfattija i braće Sinkauz uživo svira trombonist Ivan Bošnjak.
Na početku predstave publika (njih najviše pedesetak) obavijena tamom u gornjim balkonskim redovima sluša monolog Dušana Gojića, gledajući sjajnu loptu globusa daleko dolje na pozornici (izvrsni dojam daljine i sveobuhvatnosti). Potom odlazi i smješta se u tonsku sobu koja, obložena drvenim zidnim pločama, ipak nije hermetički bezizlazan prostor jer dojam klaustrofobičnosti razbija otvaranje prozora, kroz koje (usprkos toga što se nalazimo na vrhu kazališne zgrade) ulaze zvukovi grada (tramvaji, žagor, noćni ritam grada). Ipak, većinu vremena nas okružuju protagonisti zbivanja - glumci (Livio Badurina, Mislav Čavajda, Dušan Gojić) i plesačice (Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš) čija kretanja možemo pratiti samo ukoliko se i sami okrećemo i izvrćemo (a ima i mjesta s kojih se ne vide u svakom trenutku svi detalji predstave).
Kako ne bismo pomislili da smo nevini u gradskim zbivanjima, povremeno nam dodaju karte (grafikone) ili nas pokušavaju uvući u razgovor... Budući da je Ferčecov tekst uglavnom asocijativan (pa i metaforičan), prepuštamo se zvuku i pokretu, upijajući rečenice u skladu s vlastitom percepcijom.
Opisivati tok predstave ili prepričavati Ferčecov tekst bio bi gotovo zločin prema ovoj iznijansiranoj i upečatljivoj predstavi, koja slijedi vlastiti ritam dozvoljavajući svakom promatraču da se uključi na svoj način.