U produkciji Kulturne udruge „GFUK“ nastala je predstava Ladislava Prežigala „Nikad nije prekasno“ u režiji Zorana Mužića (praizvedba 28.12.2016.) koju sam odgledala u TNT Centra za kulturu Trešnjevka (22.12.2017.).

Na klupi u parku nalazi se dvoje ljudi kojima je „zla sreća“  udijelila usud gubitnika: On (Zijad Gračić) bivši je gospodarstvenik čija je tvrtka propala, a supruga ga financijski upropastila, dok je Ona (Sanja Marin) doživjela bračni i poslovni brodolom... Uzajamno se povjeravajući, njih dvoje kroz svoje priče opisuju brojne prepoznatljive sudbine onih čiji se normalan život stjecajem okrutnih okolnosti stubokom promijenio.

U ovoj priči On je beskućnik jer ima samo klupu, ali pokušava sačuvati dostojanstvo (na kraju priče Ona ga zove k sebi doma na kavu, dakle nije beskućnica). U Njemu Ona prepoznaje  gubitnika većeg no što je sama te mu, zahvaljujući vlastitom iskustvu, sugerira odlazak u pučku kuhinju („Pučke kuhinje su trenutna perspektiva“, „Glad je najbolji kuhar“)...

Bliskost njihovih situacija vodi ih do uzajamnog povjeravanja pa nakon neobaveznog čavrljanja na klupi, prepričavaju svoj put od normalnog života u sadašnje stanje. Dok početni razgovor (pomalo pun stereotipa, ali i humornih opaski) dobro funkcionira (Gračić i Marin nude svoje likove umjereno i bez pretjerivanja), kasniji prizori dramaturški su manjkavi jer je prijelaz na pojedinačne sudbine nejasan i time nerazumljiv. 

Iako odabir odjeće (Elvira Ulip) razlikuje nekadašnju situaciju   (normalni život) u odnosu na novonastalu (gubitnički život), ipak je dramaturškim zahvatima (ili redateljskim) trebalo  preciznije odvojiti prošlost i sadašnjost jer su glumci svojim likovima za to dali dovoljno prostora.

Prežigalo je plodan pjesnik, njegova libreta i drame redateljima i skladateljima dovoljno su privlačni za uprizorenja, ali pozornica je izbirljivija od papira pa zato tekstove valja prilagoditi novoj situaciji.