„Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka roman je bogat događajima, zapletima i prepletima, junacima i antijunacima, dolaznicima i prolaznicima. I svi su oni od krvi i mesa, dubine i širine, prošlosti i sadašnjosti (većina bez budućnosti). Upravo ta krv i to meso (a ne bogatstvo događaja), taj prostorni i vremenski kontekst kao i utezi predaka i vlastite krivine upisane u brazde na licima likova, čine ovaj roman velikim. U njemu nije ispričana jedna, već cijeli niz pojedinačnih sudbina upletenih u sudbinu kolektiva.
Takav kompleksan roman u kazalištu može funkcionirati kroz (barem) dva kuta – zumiranjem, odnosno usmjeravanjem na pojedinu priču i sudbinu ili širenjem perspektive, odnosno autorskim odmakom i dekonstrukcijom, odnosno upisivanjem novih slojeva u zadan okvir. Između ta dva kuta nalazi treći kut, pardon, ploha, na prvi pogled ziheraška (naslonjena i na nepisano pravilo po kojemu praizvedbe pokušavaju biti što vjernije originalu) – prenošenje cjelovite priče na scenu. Nažalost, autorski tim u zagrebačkom HNK-u odlučio se na potonju, pokazavši da pokatkad i igra na sigurno zna prevariti.
Ivor Martinić dramatizirao je roman zadržavši većinu likova i pripovjednih linija, kao i Novakovu strukturnu prepletenost. I dok je vremenska i prostorna prožimanja fino i jasno prenio u dramatizaciju, zbog zadržavanja većine događaja i likova morao se odreći njihovog konteksta, odnosno mesa. Ogoljeli od njega, mnogi su likovi, ali i zapleti, postali tek plohe, odnosno plošne skice. Samim time, romančina se u dobroj mjeri svela na površno scensko prepričavanje kratkog sadržaja, odnosno nizanje sudbina i zapleta. Šteta jer i iz ovakve, osiromašene priče, izbijali su pojedini likovi i trenuci koji su se, da im se oslobodilo više prostora, mogli razviti u punokrvne kazališne trenutke. Odličan primjer nedostatka prostora završni je obrat u kojemu dotad bezbojni policajac Plančić, ničim izazvan, lupi šakom o stol, dok se lomni Bule, jednako tako neizazvan, povuče u samoga sebe. Zašto? Kako? Pročitajte u romanu.
Brojne događaje i slike redatelj Ivica Buljan zgodno je i efektno lijepio i nizao jedne na druge kao na pokretnoj traci (odlična, siromaštvom silno bogata kružna pozornica Aleksandra Denića to je i doslovno prikazala), poput kola koja, kad krenu nizbrdo, ne staju, već ubrzavaju. Scene su ulijetale u prethodne, likovi su uranjali u scene koje im ne pripadaju, vrlo zgodno ukazavši na prepletenost svih sudbina i događaja u romanu i predstavi, ali i životu. S druge strane, to nizanje i gomilanje događaja nakon nekog je vremena stvorilo zamor materijala, posebice jer je Buljan predstavu ritmički oblikovao uglavnom u konstantnom visokom ritmu i naboju koji je s minutama i satima prelazio u monotoniju. A nju nije uspio otjerati niti izuzetno velik broj glumaca i još veći broj likova na sceni.
Filip Vidović naslovnog je Ciganina Sandija oblikovao u gotovo nepromijenjenoj scenskoj energiji – konstantnoj nabrijanosti čijoj monotoniji je pridonosio i nešto dublji ton glasa uz stalno prisutnu agresiju. No pred mladim je glumcem bio vrlo zahtjevan zadatak te je konstanta izraza bila nešto za što se mogao uhvatiti u masi događaja. S druge strane Nina Violić odlično je ušla u predstavu, u par početnih scena vrlo fino svukavši s Milene masku frajerice te je pretvorivši u ljubavnicu koja se u potpunosti razgolićuje za ljubav. Nažalost, s umorom materijala pomalo se umorila i Milena, odnosno Violić.
Krešimir Mikić u inspektora Buleta efektno je upisao dosta od izbačenih karakternih slojeva, dok Luka Dragić nije uspio oblikovati fini prijelaz ili nakupljeni bijes u mladom policajcu Plančiću te je obrat u njemu djelovao isforsirano. Franjo Kuhar uspješno je u Japici spojio tragiku i komiku, Siniša Popović pretvorio Hamera u punokrvnog lokalnog bossa, a Dušan Bućan uglavnom uspio pretvoriti (dosta osiromašenog) kurdskog izbjeglicu Nuzata u živ scenski lik. Životne i duhovite bile su Ana Begić kao Fanika i Ksenija Marinković kao Fanika starija, dok je najbolji i najuvjerljiviji lik oblikovao Livio Badurina.
U tek nekoliko scenskih minuta Badurina je upisao u Sandijevog očuha Đanija uličnu, odnosno životnu mudrost i hrabrost veću od života, demonstrirajući na njemu sudbine brojnih koji su pokušali promijeniti svijet mijenjajući sebe i najbliže. Većina drugih glumaca Rome je pretvarala u karikature, više ili manje scenski dopadljive, no plošne u odnosu na roman. Iako je Albina Alme Price bila duhovita, nije odgovarala liku mentalno bolesne Sandijeve majke koja u romanu oko sebe širi nelagodnu tamu i jezu, a karikaturi se opasno približio i Bojan Navojec s likom Starješine romskog naselja. U moru glumaca, dobrim rolama i(li) glumačkim minijaturama istakli su se Ivan Glowatzky, Barbara Vicković i Goran Grgić, dok se neuvjerljivošću, između ostalih, istakla Jelena Perčin, koja je bila jezično vrlo slaba.
Ana Savić Gecan kostimima se naslonila na stereotipe, dodatno podcrtavši plošnost cjeline, dok je nenametljivu glazbu skladao Mitja Vrhovnik Smrekar (uz pjesmu „Ciganin sam, al' najljepši“, kao provodni motiv). Sonda 4 je svjetlom fino podcrtala bogatstvo i slojevitost Denićeve scenografije.
Zaključno, predstava „Ciganin, ali najljepši“ svela se na površno i plošno prepričavanje sadržaja moćnog i nimalo plošnog romana, potvrdivši da igra na sigurno nije uvijek sigurna.
Budući nismo spomenuli sve sudionike predstave, u nastavku pogledajte cjelokupni autorski tim i ansambl predstave:
Autor dramatizacije: Ivor Martinić
Redatelj: Ivica Buljan
Scenograf: Aleksandar Denić
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Skladatelj: Mitja Vrhovnik Smrekar
Oblikovanje svjetla: Sonda 4
Oblikovanje videa: Toni Soprano
Koreograf: Leo Rafolt
Fonetičarka, lektorica za međimurski dijalekt: Ines Carović
Savjetnik za međimurski dijalekt: Ivan Glowatzky
Savjetnik za romski jezik: Elvis Kralj
Asistentica redatelja: Rajna Racz
Asistent scenografa: Vanja Magić
Asistenti kostimografkinje: Mirjam Krajina, Matija Dijanović (volonter) Ansambl predstave
Ansambl predstave:
SABOLŠČAK
Milena, raspuštenica— Nina Violić
Sandi Ignac, Ciganin, ali najljepši— Filip Vidović
Japica Rudolf, starac— Franjo Kuhar
Milenin brat— Ivan Glowatzky
Bratova žena— Barbara Vicković
Fanika, Milenina prijateljica, frizerka— Ana Begić
Fanika starija, njezina majka, frizerka— Ksenija Marinković
Nikola, muž Fanike mlađe— Nikša Kušelj
Marijan Hamer, lokalni heroj— Siniša Popović
Dragica, Hamerova žena— Vlasta Ramljak
Jadranka, suseljanka — Mirta Zečević
Goga, konobarica— Jelena Perčin
Drago Štoplin, soboslikar/Čonta, seoski mladić— Kristijan Potočki
Denis, seoski mladić— Silvio Vovk
Peško, Hamerov pomoćnik— Damir Markovina
Eliza, Hamerova pomoćnica — Dora Lipovčan
BUKOV DOL
Albina, Sandijeva majka— Alma Prica
Mirza, mladi Rom, Sandijev prijatelj— Tin Rožman
Tompo, mladi Rom, Sandijev prijatelj— Ugo Korani
Jasmin, mladi Rom, Sandijev prijatelj— Ivan Colarić
Đani, Albinin nevjenčani muž— Livio Badurina
Starješina romskog naselja — Bojan Navojec
Policajac— Alen Šalinović
MOSUL
Nuzat, kurdski izbjeglica— Dušan Bućan
Azad, iranski izbjeglica— Josip Brakus
Dilara, Nuzatova žena— Luca Anić
Hasan, krijumčar ljudima— Damir Markovina
Papous, nadzornik na grčkoj plantaži jagoda— Nikša Kušelj
Prevoditelj s arapskoga— Silvio Vovk
POLICIJA
Plančić, policajac iz Zagreba— Luka Dragić
Bule, policajac iz Zagreba— Krešimir Mikić
Padolek, lokalni policajac— Goran Grgić
Ivan Taradi, operativac, krim-tehničar— Slavko Juraga
Načelnik policije— Ivan Jončić
Matija, patolog— Zijad Gračić