16. izdanje Europske kazališne nagrade (Premio Europa per il Teatro) i 14. izdanje Europske nagrade za kazališnu (novu) stvarnost (Premio Europa Realta Teatrali) trajalo je od 12. do 17. prosinca 2017. u Rimu, „vječnom gradu“, gdje su predstavljeni dobitnici nagrada i priznanja kroz tribine i praksu, odnosno kazališne predstave.
Začetak ovog kazališnog druženja bio je 1987. (dvije godine kasnije utemeljena je Europska nagrada za kazališnu stvarnost) u Taormini na Siciliji, gdje se manifestacija održala devet puta, nakon čega je počela seliti po europskim gradovima i u prigodnim se terminima pridruživati raznim „važnim“ događanjima u Torinu, Solunu, Wroclawu, Sankt Peterburgu, Craiovi i Rimu (odabir Rima vezan je uz takozvane Rimske ugovore kojima su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka 25.3.1957. utemeljile Europsku ekonomsku zajednicu (današnji naziv je Europska zajednica) odnosno carinsku uniju, kao preduvjet zajedničkom tržištu).
Dobitnici 16. Europske kazališne nagrade su poznata francuska filmska i kazališna glumica Isabelle Huppert (1953., upravo je u hrvatskoj kino distribuciji njezin posljednji film „Sretan kraj“ redatelja Michaela Hanekea) i engleski popularni filmski, televizijski i kazališni glumac Jeremy Irons (1948.). Posebnu nagradu dobio je nigerijski književnik Wole Soyinka (1934.), godine 1986. ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, dok je dobitnik specijalnog priznanja tuniski redatelj Fadhel Jaibi (1945.), kako tvrde „jedan od najvećih u suvremenom arapskom kazalištu“.
Dobitnici Nagrada za kazališnu stvarnost su Susanne Kennedy, Jernej Lorenci, Yael Ronen, Alessandro Sciarroni i Thetre No99, redatelji odnosno kazališta čija smo ostvarenja imali prilike vidjeti, dramatičar i redatelj Kirill Srebrennikov te izvođač, koreograf i redatelj Dimitris Papaioannou (dobitnik specijalne nagrade).
Prva predstava nekog od dobitnika 14. Europske nagrade za kazališnu stvarnost bila je „Prljavština“ estonskog kazališta NO99 u režiji Ene-Liis Semper i Tiita Ojasooa (13.12.2017., Teatro Argentina). Upravo njih dvoje su u Tallinnu 2005. utemeljili kazalište čiji je naziv posljedica koncepta o 99 produkcija – nakon toga se kazalište ukida. Svaka od predstava ima pridruženi broj, pa je ovoj prikazanoj u Rimu potpuno ime: „NO 43 – Prljavština“. U dvosatnoj izvedbi devetero ljudi uz pratnju glazbe (od prepoznatljivih valcera do sasvim modernih skladbi ) gaca po blatu, valja se po blatu, maže se blatom, pokriva se blatom, pere se od blata, ruje kroz blato, ne može se izdići iz blata – ukratko, prema zaključnoj rečenici pratećeg teksta, bačeni u blato, ljudi više ne vide zvijezde već oči drugih ljudi „pune bijesa“.
Je li to ukinuće onog nadaleko poznatog Kantovog postulata o „zvjezdanom nebu nada mnom i moralnom zakonu u meni“ (odnosno nama) čije je prihvaćanje daleko šire od poimanja Autoriteta? Blato kao metafora duhovne (a ne samo tjelesne) prljavštine u ovoj, kako su je autori nazvali „koreografskoj simfoniji“ nije mi se činilo naročito radikalnim, tim više što su izvođači sa svojim vodenim šmrkovima i blatnim štrcajima bili staklom odvojeni od publike, tako da mi je onda poruka, ako ćemo se praviti pametni, na razini: „Mi smo fuj, a vi ste nedodirljivi“. Ako prihvatim tvrdnju da su svojim predstavama glumci i redatelji kazališta NO99 promijenili estonsko i europsko kazalište, onda se to vjerojatno dogodilo zahvaljujući nekim drugim predstavama.
Sljedeća predstava jednog od dobitnika je „Untitled_I will be there when you die“ u režiji talijanskog performativnog umjetnika Alessandra Sciarronia koji se bavi suvremenim plesom, istraživanjem u području vizualne umjetnosti i kazališta(14.12.2017., Teatro Argentina). Što je istraživao u predočenoj predstavi doista ne mogu dokučiti, budući da smo pedesetak minuta promatrali četvoricu žonglera s čunjevima uz prateću glazbu (Pablo Ebert lilienfeld). Broj čunjeva se mijenjao, mijenjao se ritam i način bacanja i hvatanja (ispadanja nisu bila baš rijetka, nešto što je u sličnoj uličnoj izvedbi nezamislivo) dok je interakciju sudionika pratila neka, nazovimo je, koreografija...
Ako su htjeli u kazališni prostor uvesti performans na način novog cirkusa, nisu bili dovoljno spretni ni inventivni; ako su nas htjeli zabaviti, nisu bili dovoljno spretni ni inventivni; ako su nam htjeli pokazati nešto novo, morali su prepoznati da smo davno izašli iz vrtića...
Treća najavljena predstava, Jarryev „Kralj Ubu“ u režiji Jerneja Lorencija i izvedbi Drame ljubljanskog Slovenskog narodnog gledališča nažalost nije održana zbog nenadane smrti nositelja naslovne uloge, izvanredno darovitog glumca Jerneja Šugmana (10.12.2017., 13 dana prije 49. rođendana). Vrlo ga se dobro sjećamo u predstavama „Kralj Ubu“ i „Demokracija“ koje su gostovale u zagrebačkom Kazalištu „Kerempuh“ kao dio 40. Dana satire Fadila Hadžića (2016.).
Predzadnje večeri europske kazališne manifestacije (16.12.2017.) na programu su bile dvije predstave dobitnica Europske nagrade za kazališnu realnost: „Samoubojstva djevica“ u režiji Susanne Kennedy i koprodukciji Muenchener Kammerspiel i Volksbuehne Berlin (Teatro Palladium) i „Romska vojska“ u režiji Yael Ronen i produkciji berlinskog Theatre Gorki (Teatro Argentina).
Dvosatna priča o nerazjašnjenim samoubojstvima pet sestara obitelji Lisbon iz mičigenskog grada Grasse Pointe godine 1970. o kojoj razgovaraju dječaci, tada njihovi vršnjaci, a danas odrasli ljudi, temelji se na tekstu Jeffreya Engenidesa (i filmu Sofie Coppola). Pet sestara čije godine idu sljedom od 13 do 17 godina, odrastaju u krutoj katoličkoj obitelji u kojoj im se uskraćuje svako zadovoljstvo, što izaziva mladenački bunt, ali i totalno odustajanje (što smrt svakako jest). Ovdje prepričan sadržaj nije posljedica spoznaje pri gledanju predstave, nego internetsko iščitavanje.
Napadno kričava scena (Lena Newton) dopunjena video projekcijama (Rodrik Biersteker) kojom se prilično usporeno pomiču likovi u bijelim haljinama zakriveni maskama s „frizurama“ u obliku cvjetnih aranžmana (Teresa Vergho) i slabo razumljivih rečenica, nudi više vizualnu nego mentalnu senzaciju. Zgodna je doskočica da su maskirane djevojke zapravo dječaci, svjedoci samoubojstava sestara Lisbon koji kao odrasli pričaju priču. Ukoliko poznajete sadržaj, možete prepoznati pojedine scenske i redateljske zahvate, ali istinski pratiti priču nije baš jednostavno. Vizualno je svakako zanimljivo, ali ni slikovnicu ne možete beskrajno dugo listati...
Predstava „Romska vojska“ temelji se na iskustvima sestara Sandre i Simonide Selimović koje su doputovale iz Srbije u Beč pa kroz izravno obraćanje publici (izjavu poput „Imam viziju“ direktno možemo povezati s „I have a dream“ M. L. Kinga) i obiljem pjesama (nezaobilazna međunarodna romska himna „Đelem, đelem lungo dromensa....“ – „Idem, idem na daleki put...“, ali i „Čaje šukarije“ u prijevodu „Lijepa djevojka“) izvedenih na očekivani način, ali i repanjem, dobivamo više koncert nego punokrvnu predstavu.
Ako pobliže analiziramo tekst (zanemarujući pristup), nalazimo mnoštvo problema na koje nailazi romska zajednica zbog sumnjičavosti sredine, pa tako uz nacionalni, nalazimo i rodni problem, ali i probleme koji su sastavnica svake manjinske grupe. Ovako osmišljena predstava, osim dobrih pjevačkih nastupa, djeluje plošno, puna stereotipa i nagomilanih problema i nije prepoznatljivo čemu teži: informaciji, protestu ili scenskom kolažu koji je sam sebi svrha!
Završna večer (17.12.2017., Teatro Argentina) bila je rezervirana za (monotonu) dodjelu nagrada, ali i za zajednički nastup Huppert i Ironsa: nakon što su vrlo emotivno pročitali na svojim rođenim jezicima ljubavna pisma koja su izmjenjivali Albert Camus i Maria Casares, odigrali su „otkačenu“ dramu Harolda Pintera „Ashes to Ashes“ („Pepeo pepelu“)i time barem djelomično pokazali svoje kazališno lice. Bilo ih je užitak slušati i gledati , čime su nehotice potvrdili tezu da je dobar glumac uvijek i svugdje dobar glumac.