Diletantsko kazalište u Vinkovcima u donjim prostorijama svratišta „Lehrner“ izvelo je svoju prvu predstavu 8. prosinca 1917., a ona je obuhvaćala lakrdiju u jednom činu Ise Velikanovića „Prosci“, „Srijemske zvuke“ Ise Bajića u izvedbi mješovitog zbora i veselu igru u jednom činu F. Ž. Milera „Začarani ormar“, kako to piše na sačuvanom plakatu izloženom u predvorju današnjeg Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ u Vinkovcima u povodu obilježavanja stoljeća kazališta i 85. godišnjice smrti univerzalnog kazališnog čovjeka Joze Ivakića (1879.-1932.).

Iako su sve predstave izvedene u tekućoj 2017. godini bile dio  obilježavanja visoke obljetnice, središnjica proslave pripada izvedbi Ivakićeve ljubavne komedije u 4 čina „Vrzino kolo“ u režiji Vjekoslava Jankovića 10.11.2017. (mada je „prava“ obljetnica bila na datum izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 8.12.2017. u sklopu 28. Krležinih dana).  Iako u pratećoj kazališnoj knjižici piše da je predstava plod suradnje GK „Joza Ivakić“ Vinkovci i Hrvatskog kazališta u Pečuhu, na popisu nalazimo glumce iz drugih sredina, od Osijeka (Ivan Ćaćić, Hrvoje Seršić) do Rijeke (Denis Brižić).

Mada je mjesto zbivanja varoš, što pokazuju odlični scena, kostimi i video projekcije Saše Došen, ipak se provlače folklorni glazbeni elementi (Igor Valeri, vinkovački Folklorni ansambl „Lisinski“ i harmonikaši), što potvrđuje današnju percepciju Vinkovaca kao grada najpoznatijeg upravo po folklornim priredbama. Naslovom Ivakić sugerira (vrzino kolo možemo prevesti kao vilinsko ili vještičje kolo, ali metaforički  kao zbrka, metež, zapetljana situacija) unakrsne odnose između muškaraca i žena, sa središnjom muškom figurom- ženskarom i bećarom, miljenikom žena Jotinom (vrlo uvjerljivi Ivan Ćaćić).

Ova ljubavna komedija obiluje brojnim omiljenim temama poput braka starijeg muškarca i mlade žene (Denis Brižić – Katarina Baban, Goran Smoljanović – Selena Andrić),  predstavljanjem slobodnih „lovaca“ kao što su Jotina i kočoperni Čiko (Hrvoje Seršić) s mnoštvom erotskih aluzija („Ja jašem kao kakav mladi oficir“), pojavom vrckaste konobarice (Katarina Krištić) i svađom udatih žena oko željenog ljubavnika koje završavaju uzajamnim modnim savjetima i komentarom poput: „Poštena žena ne treba ljubavnika. Poštena žena treba dobrog ljubavnika“ ili pak duhovitostima na verbalnoj razini (kao kada mesar prijeti mesarskom sjekiricom, a njegovi pajdaši mu kažu da se ne sekira!).

Jezik predstave odgovara Ivakićevom dobu, a dijelovi zbivanja prikazani preko filmskih inserata osmišljenih na „starinski“ način, zgodan su hommage Ivakićevu filmskom stvaralaštvu (za Školu narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ u Zagrebu napisao je scenarij i režirao namjenske filmove „Birtija“  (1929.) i „Grješnice“(1930.)). Jotina koji lako zavede svaku ženu susreće prekrasnu puštenicu Julku (Matea Marušić) koja ga odbija pa je on uz pomoć vraga (Vladimir Andrić), koji je zapravo provodadžija, pokušava osvojiti. No, ni njoj „vrag ne da mira“... nepotrebno je dalje prepričavati.  

Ivakićevo „Vrzino kolo“ imalo je praizvedbu u režiji samog autora godine 1931. u Zagrebu, nakon toga iste godina u Osijeku u režiji Aleksandra Gavrilovića, a godine 1980. tiskano je u zborniku sa skupa o pučkom teatru. Mada bismo mogli reći kako je pučki teatar zamišljen isključivo kao pučka zabava bez ozbiljnih namjera, Jankovićev osuvremenjeni redateljski jezik, odlična vizualizacija i predana glumačka igra daju ovoj predstavi lepršavost koja ne prelazi u karikaturu. A nadam se da niti neće!