Najnoviju predstavu u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija „Faraon iz Ilice je mrtav“ (1.12.2017., osvrt na prvu izvedbu dan ranije) u režiji Krešimira Dolenčića potpisuje troje autora: autorica istoimenog romana Milana Vuković Runjić, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić i skladatelj Ivan Josip Skender.
Milana Vuković Runjić posegnula je za kriminalističkim žanrom (imamo leš, tražimo motiv i ubojicu), ali po svemu sudeći njezina namjera nije bila napisati napeti krimić već predstaviti život i duh vremena između dva svjetska rata prve polovice 20. stoljeća u Zagrebu. I u tome je nedvojbeno uspjela: dok pratimo mladu Edvinu pl. Podolsky koja ljubuje s neodoljivim Saschom Ackermanom i amaterski istražuje smrt samozvanog vidovnjaka Franca Keopčeka (alias Faraon Keops Ra), koji ne samo da predviđa sudbinu brojnim damama, već ih uspješno zavodi, kako lažnim obećanjima, tako i „nadnaravnim“ moćima, pred nama defiliraju stvarne onodobne ličnosti u istinitim epizodama – stari novinski članci bogato su vrelo informacija i inspiracija.
Taj vizualni element uspješno je na pozornici ostvarila kostimografkinja Tea Bašić Erceg, dok je scena (Dinka Jeričević) pomalo tmurna (iako funkcionalna, a dvije pokretne polukružne plohe djeluju mi kao posveta legendarnom scenografskom rješenju Ljube Babića za predstavu „Na tri kralja“ 1924.) uz izuzetak vidovnjačkog prostora nakrcanog egipatskim motivima.
Uvodna plesna scena (koreograf Igor Barberić) u duhu je likova na zidnim slikama starog Egipta, dok je vidovnjak (Goran Malus) okružen staroegipatskim simbolima i bojama, zbog boljeg i uvjerljivijeg poslovanja. Sasvim je logično da je djelomice prostorno izdvojen, budući da njegove posjetiteljice ulaze ne samo u njegovu sobu, već također u neki drugačiji svijet. Vuković Runjić je vrlo domišljato objasnila njegove zavodničke moći, dok je Dolenčić na zgodan način prikazao njegovo umiranje (onoliko puta koliko ima osumnjičenih osoba).
Ipak, stalno ponavljanje kao i presijecanje radnje pjevanjem (koje baš ne „ulazi“ u uho, mada se orkestru pod ravnanjem Krešimira Batinića nema što zamjeriti) prilično razvlače cijelu predstavu (što se možda hoće, a možda i neće igranjem zgusnuti i ubrzati). Dajana Čuljak kao Edvina pl. Podolsky pomalo je „stisnuta“, dok Ivanu Čuiću kao mladom Ackermanu, usprkos dopadljive pojave, nedostaje scenskog šarma – no oboje su mladi glumci pa ne sumnjam da će se u njihovom slučaju obistiniti da „praksa stvara majstora“.
Upravo tu krilaticu dobro pokazuju neodoljiva Jasna Palić Picukarić kao teta Micika (njezino vrckavo i koketno ponašanje), Mila Elegović kao Sofija Volander („svim mastima premazana“) i izvrstan Zlatko Ožbolt kao detektiv Dimitrije Lapčević (istovremeno žbir i gospodin). Budući da se radi o ansambl predstavi, važan je svaki glumački doprinos, pa čak i one relativno male uloge.
Zašto se meni ova predstava činila tako razvučenom, teško mogu odgovoriti, pa ću se poslužiti onom zgodnom rečenicom koja kazuje da ukoliko razum nešto ne može razriješiti, treba to prepustiti vremenu. Možda vrijeme nešto učini sa mnom, a možda i s predstavom!