Napomena: kritika je izvorno objavljena 21. prosinca 2017. u Vijencu br. 621-622 pod naslovom „Na krilima Ozrena Grabarića“
„Rikard III.“ jedan je od najdužih Shakespeareovih komada, i to ne zbog lirskih opisa ili dubinskih urona u likove i situacije, već zbog gusto isprepletene mreže noževa u prsima i leđima, prevara i zavođenja, gaženja preko živih i mrtvih, a sve samo s jednim ciljem – osvajanjem engleske krune. Iz današnje perspektive taj cilj i ne zvuči privlačno, jer kruna u 13. stoljeću, o kojemu je riječ u drami, nije značila ništa drugo nego kratak život i krvav odlazak. Naslovni (anti)junak simbol je političke pohlepe, amorala i gaženja preko leševa, samim time savršeno se uklapa u današnje političke kaljuže. Tek su doslovne noževe i krv zamijenili metaforični (ti ponekad bole i više), a Rikard Treći multiplicirao se u bezbroj malih i jednako amoralnih trica (i kučina).
Redatelj Aleksandar Popovski, uz pomoć dramaturga Dubravka Mihanovića, Shakespeareovu je dramu u novom prijevodu Andyja Jelčića ponešto pročistio, no i dalje zadržao (preko)brojne zaplete. Iako u funkciji svojevrsne povijesne kronike te građenja slojeva amorala naslovnog antijunaka i pripremanja terena za osvajanje krune, to je gomilanje događaja u prvom dijelu predstave stalnim izmjenama kratkih prizora i tekstualnih opisa (autori videa Lana Cavar i Timy Šarec) stvaralo monotoniju. Drugi dio bio je znatno protočniji te je naglašeniju ulogu u njemu imao sad već kralj Rikard III, odnosno njegov tumač Ozren Grabarić.
Upravo je Grabarić bio ključ cijele predstave (ili barem izvedbe 16. prosinca 2017) – kad je bio na sceni, predstava je odlično tekla. Čim bi se povukao, dinamiku bi zamijenila monotonija pomalo hladna iznošenja činjenica. Dio razloga vjerojatno leži u tome da količina događaja u prvom dijelu nije dopuštala ni redatelju ni glumcima da se razigraju i odmaknu od teksta. Na to je dodatno ukazao drugi dio u kojemu predstava kao da je odahnula i odbacila spone koje su je dotad sputavale, prepustivši se igri. Posebice u odlično oblikovanu finalu u kojemu se Rikardovo ludilo, uzrokovano gubljenjem konaca igre, stopilo s izvedbenim ludičkim ruhom (u kojemu je Rikard poprimio gotovo ibijevske crte) sve do konačne smrti u snu, odnosno snom i kroz san. Na taj način Rikard je postao vlastita žrtva, pavši od ruke sama sebe, svoga sna, proždrljivosti i nesmiljenosti.
U komadu koji jasno asocira na suvremene političke neprilike redatelj nije išao za izravnim osuvremenjivanjem, već je tekst povezao s današnjicom nekolicinom finih i efektnih kopči, poput kraja prvog dijela u kojemu Filip Šovagović u ulozi čistača progovara iz gledališta, kao predstavnik javnosti i naroda. Ostale veze s današnjicom nametale su se same od sebe, poput oblikovanja povijesti i istine na svoju ruku, stvaranja kritične iz nepostojeće mase, lažnog morala…
Gotovo cijela predstava, kako smo već istaknuli, leži na leđima Ozrena Grabarića, što njemu nije bilo nikakav problem, već je djelovalo poput adrenalinske injekcije. Neopisivom lakoćom i dosljednošću odigrao je Rikardovu fizičku deformiranost, istodobno odlično oblikujući njegove mentalne igre i karakterne mijene – od očajnika preko okrutnika, lažnog prijatelja, zavodnika… do u trenu onemoćala i ostarjela kralja na kraju. Sve te mijene dodatno je obogatio ironičnim komentarom u publiku koji je liku dao dozu duhovitosti, u isto nam ga vrijeme približivši i pretočivši u našeg suvremenika. I dok se Grabarić poigravao vlastitim likom, taj isti lik, ponovo vođen Grabarićem, opušteno je i samouvjereno manipulirao i usmjeravao cijelu priču i likove, igrajući se njima poput pijuna. Usput raskrinkavajući njihov vlastiti amoral skriven iza vela plemenitosti.
Ostali glumci nisu imali velik prostor u stvaranju likova, što možemo objasniti i činjenicom da su sva događanja samo predstava u Rikardovoj režiji, a likovi tek (plošni) pijuni. Dijana Vidušin bila je uvjerljiva kao ranjena Kraljica Elizabeta, Živko Anočić energičan kao Vojvoda od Buckinghama, a Nikola Baće žestok kao Sir William Catesby. Hrvoje Klobučar bio je ekspresivan Kralj Edvard IV, Slavica Knežević uspjela je dočarati majčinsku bol u Vojvotkinji od Yorka, a uvjerljiv je bio i Sven Šestak kao Lord Hastings. Sven Medvešek bio je pomalo sputan kao Lord Rivers, Bojana Gregorić Vejzović odveć distancirana kao Kraljica Margareta, a Martina Čvek kao Lady Ana nije uspjela parirati Grabariću u zajedničkim scenama. Uz njih, u predstavi su glumili i Andrej Dojkić, Ivan Grčić, Đorđe Kukuljica i Anica Kovačević.
Aleksandar Popovski scenu je vrlo zgodno pretvorio u stubište koje vodi i u Tower (zatvor) i u nebo te koje je na izvedbenom planu Grabariću omogućilo da uvjerljivije tumači šepavca. Zdravko Stolnik svjetlo je efektno oblikovao u dva plana – vertikalno u pozadini, koje je u finim bojama tvorilo put u nebo, te horizontalno bijelo u prvom planu, koje je oblikovalo pripovjedni i ispovjedni prostor igre. Marita Ćopo kostime je svela na crne, bijele i sive boje, čemu je odlično kontrirala crvena boja krvi, kao i svjetlo u boji. Ujedno, naslovnog je junaka vrlo efektno pretvorila u bogalja. Glazba Marijana Nećaka uglavnom je uspjelo stvarala ritam i nabijenu atmosferu, uz nekoliko jako zgodnih plesnih scena, da bi se pri kraju prvog dijela pomalo stopila s monotonijom.
Zaključno, predstava „Kralj Rikard III.“ na krilima Ozrena Grabarića, no ne bez oscilacija i monotonih rupa, suptilno je i efektno povezala političke igre naslovnog antijunaka praćene potocima krvi s ne toliko krvavom, ali politički gotovo jednako bešćutnom današnjicom.