Umjetnička organizacija „Tragači“ traga za novim kazališnim propitivanjima i za primjerenim scenskim prostorima pa je tako na pozornici KNAP-a (Kazališta na Peščenici ili kako se netko klipsajući Ivanićgradskom ulicom domislio Kazališta na periferiji) redateljica Frana Marija Vranković postavila tekst glumice Jelene Hadži-Manev „Nora - trenutak pobune“ (14.10.2017., osvrt na izvedbu 9.11.2017.).
Nora je glavni ženski lik poznate drame Henrika Ibsena (1828.-1906.) „Lutkina kuća“ (1879.) u kojoj autor propituje bračne odnose, muževljev autorit i ženinu pokornost. Međutim, u jednom trenutku Nora se, kako bi sačuvala dostojanstvo i pokazala se punokrvnom osobom, suprostavlja mužu, obiteljskom stupu, dakle društvu.
Posegnuvši za „kazalištem u kazalištu“, Hadži-Manev kroz pripreme za Ibsenovu dramu u svojem tekstu propituje odnos redatelja i glumaca: sukob mladog redatelja (Mladen Kovačić) koji ima „koncept i viziju“ (ne mareći za stvarne glumce i dramske likove) s mladom prestrašenom glumicom (Jelena Hadži-Manev) i glumačkim veteranom (Zijad Gračić) koji točno zna kamo vode „papirnate“ režije.
Na pozornici se izmjenjuju scene iz „Lutkine kuće“ i redateljsko-glumačka nadmetanja koja se zaoštravaju prelazeći u vrijeđanja na osobnom planu. Njihove pozicije nude različite pristupe pa dok stariji glumac pokušava redatelju iz vlastite prakse približiti glumački svijet, mlada je glumica izbezumljena zbog redateljevih ideja, a sam redatelj se lomi između onog što se od njega očekuje (kolege? publika?) i onoga što mu se čini dobrim.
Dva monologa, glumčev i redateljev, pojašnjavaju njihova stajališta, ali koliko god su zanimljivi kao tumačenja, scenski baš ne funkcioniraju: statični su i pomalo neuvjerljivi (vjerujem da su na papiru sasvim u redu). Logično je da uzajamno žele razjasniti svoja stajališta, ali bi to trebalo onda drugačije interpretirati jer je prava utopija da će se redatelj, dirnut glumčevim govorom, promijeniti. Pjesnik Branko Miljković napisao je čuveni epitaf: „Ubi me prejaka reč“, ali redatelji u pravilu nisu tako nježne strukture.
Tekst je vrlo zanimljiv, no mislim da bi ga trebalo malo „stisnuti“ i skratiti scene iz Ibsenove drame jer su one samo ilustracija jasno definiranih odnosa između redatelja i dvoje glumaca. Scena (i kostimi Zdravka Ivandija Kirigin) odlično odražava situaciju u kojoj troje ljudi pokušava oformiti predstavu, mada nikoga u kazalištu za to očito nije briga.
Zijad Gračić sporim govorom i promišljenim gestama odlično dočarava glumca koji je preživio najraznovrsnije redateljske domišljatosti. Jelena Hadži-Manev fino ocrtava mladu glumicu koja dvoji između vlastitog dostojanstva i gubitka angažmana ukoliko se suprotstavi redatelju. Budući da je redatelj doživio pomalo neuvjerljiv preobrat, Mladen Kovačić ima nezahvalnu ulogu da nas u to uvjeri pa je puno bolji dok ima „diktatorski“ pristup.
Malo skratiti tekst, malo „nabrijati“ glumu, malo ubrzati izmjenu scena i eto nam zgodne i pametne predstave. Rekao je Ibsen da živjeti znači ratovati s trolovima. Isto vrijedi i za stvaranje predstave.