Književnica Sanja Pilić (1954.) voli pisati priče u nastavcima, pa tako prati svoje likove od koljevke (skoro) pa do... ne baš groba, ali svakako joj je drago đačko doba. Trinaest knjiga o djevojčici Maši (u izdanju zagrebačkog nakladnika Mozaik knjiga) prati Mašin odnos prema najrazličitijim likovima i pojavama pa je za potrebe prosinačkog ozračja u zagrebačkom Kazalištu „Trešnja“ postavljena priča „Maša i Božić“ u režiji Ivana Lea Leme i koreografiji Lea Mujića (1.12. 2017., osvrt na predstavu 5.12.2017.).
Često sam se šalila na račun Lemovih redateljski zamisli jer sam prepoznavala kamo je Lemo putovao, što je tamo vidio (primjerice pojava hinduske božice u standardnoj „domaćoj“ bajci) ili čime se upravo zanima. Međutim, u predstavi „Maša i Božić“ povezala su se dva lava (u šali bih rekla da je to postala Mujićeva specijalnost), tako da se mladi glumački ansambl susreo s posebnošću u izvedbi: ne govore a sve moraju reći!
Pripovjedač (Silvio Mumelaš) opisuje Mašinu (Karla Brbić) obitelj (roditelji, brat, pas – Tamara Garbajs, Jure Radnić, Luka Bulović, Kruno Bakota), prijateljicu (Ana Vučak) i susjede (Dragica – Marijana Mikulić, Zdenka – Dubravka Lelas i ostali) uoči Božića i Mašinu brigu za djeda Krešu (Paško Vukasović). On nije baš beskućnik (jer znamo gdje stanuje), ali je star, siromašan (sakuplja boce) i usamljen pa Maša nastoji organizirati zajedničku proslavu Božića na ulici jer je ulica jako mala i svi se poznaju. Nakon što prilično lako nagovori svoju obitelj, obilazi susjede (izvrsna opaka susjeda Dragica – Mikulić) i dakako, uspijeva u svojem naumu.
Osim samog Mašinog humanizma, naglašene su prepoznatljive suvremene socijalne komponente: siromaštvo i zapuštenost starijih ljudi te potrošačka histerija (baka Zdenka: „Stvari su se nekada popravljale, a sada se bacaju“). Scena je osmišljena kao okruglo okno kroz koje pratimo radnju (Vesna Režić) koja se proširuje na cijelu pozornicu prilikom izlaska na ulicu, kostimi su (Mirjana Zagorec) jednostavni i logični, a glazba primjerena zbivanju (Zvonimir Dusper).
Zahvaljujući maštovitom i inventivnom koreografu Mujiću pratimo odlično osmišljenu ilustraciju onoga o čemu govori pripovjedač, a dobri redateljski zahvati održavaju predstavu do samog kraja vrlo intenzivnom. Razlog „pada“ jest u izvankazališnom uzroku, izlasku iz predstave u „stvarnost“, odnosno prenaglašenoj čestitarskoj završnici... inače, svojom koncepcijom i doista finom poukom (i porukom) predstava može odlično funkcionirati i izvan „zadanog“ mjeseca.