Od početka 21. stoljeća Kazalište „Ulysses“ u ljetnim mjesecima stoluje na otočju Brijuni nadomak Pule, baveći se uglavnom poznatim djelima u interpretaciji poznatih glumaca i vrlo ih se rijetko može vidjeti na kopnu (osim ukoliko nije riječ o koprodukciji).
Osnovali su ga glumac Rade Šerbedžija (1946.) i dramski pisac Borislav Vujčić (1957.-2005.) pa kako je 2015. bila obljetnička godina (15 godina kazališta i 10 godina od Vujčićeve smrti) mladi pisac Borna Vujčić (1993.), sin Borislava Vujčića (i Marine Vujčić, odlične urednice i darovite književnice) napisao je dramu „Pečat“ čija je praizvedba u režiji mlade Lee Anastazije Fleger bila u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu.
Dvodnevno „kopneno“ gostovanje zbilo se na Sceni 121 (predvorje) zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella (19.11.2017.) pa kako se nije mogao prenijeti autentični ambijent, morao se stvoriti sličan ugođaj, što je Marti Crnobrnji itekako uspjelo: kružna forma (ured) i putevi posuti su bijelom tvari (vjerojatno solju) koja napadno odskače od jutenih vreća (sjedalice) i grubog drvenog stola. Prekrasna muška odjeća (Irena Sušac) u smeđim tonovima nalik uniformama naglašava činovničku hijerarhiju između upravnika Alekseja (Goran Grgić) i njegovog pomoćnika Josipa (Silvio Mumelaš), dok se haljina građanke Ivane (Katarina Strahinić) odlikuje svjetlom bojom i ležernijim krojem.
Drama „Pečat“ bavi se državom u kojoj činovnici manipuliraju životima državljana određujući što je „za njihovo dobro“, kao što kaže upravnik: „Zato postoji zakon da se ne razmišlja previše.“ I dok je upravnik siguran u ispravnost zakona i vlastitu sposobnost da bude pravedan („Ako imamo vlast, onda imamo vlast“), njegov pomoćnik (i ujedno nećak) nije baš u potpunosti uvjeren (ali udara pečate na odluke jer je tako po zakonu, čak i kada nije logično). Pojava mlade Ivane, čije je srce kompatibilno za operativni zahvat nad bolesnom znanstvenicom (što Ivani, naravno, znači smrt) i njezina borba za preživljavanjem, pokoleba obojicu podobnih...
Radnja vrlo suvislo teče do pred kraj komada, no onda se nešto „spetljalo“ pa zbivanje postaje pomalo zbrzano, što zamagljuje poantu (mada ipak znamo). Redateljica unosi neka zanimljiva rješenja poput glazbene kutijice („Grenadir po cesti gre“ kao zgodan detalj za razliku od nezgrapnog korištenja glazbe između scena) ili poigravanje žlicom dok zavezana Ivana pokušava jesti ili upravnikova smrt (ulazak u kazalište pod snažnim svjetlom).
Glumci su vrlo sugestivno izveli ovu grotesknu distopiju, posebice je homogena suigra Grgića i Mumeleša, a čini mi se da je redateljica mogla dodatno razraditi Ivanin lik.
Doista je izvrstan potez Kazališta „Ulysses“ da u svoje produkcije uključuju mlade glumce i redatelje jer kao što je poznato, „praksa radi majstora“, što podrazumijeva da će njihovo sudjelovanje biti sve kvalitetnije. Također je odlično da su zagrebačkoj (a valjda će još negdje) publici pokazali dio svoje produkcije (neke su predstave teže prenosive iz čarobnog brijunskog ambijenta u zatvoreni prostor).
Bez obzira na moje grintanje, predstava „Pečat“ je bolja od brojnih „velikih“ produkcija, a Borna Vujčić nesumnjivo ima potencijala da se razvije u rasnog pisca.