Davno, jako davno, još u biblijska vremena, dok čuda nisu bila čudna nego obična pojava, rodio se dječak s kojim je od samog početka bilo prilično komplicirano: njegovi roditelji jesu i nisu bili njegovi roditelji, neki važni ljudi htjeli su ga ubiti a neki još važniji nosili su mu poklone, rođen je u štali, a kasnije su ga zvali kraljem. Ukratko, oko njega je uvijek bilo sve puno proturječnosti. Međutim, kada je bio mali, malecki, on je plakao i kakao kao sve male, tek rođene bebe i upravo na tom trenutku Isusova (jer to je on) života njemački suvremeni autor Norbert Ebel (1958.) temelji svoju duhovitu i šarmantnu priču „Vol i magarac“ čija je hrvatska praizvedba u prijevodu i režiji Damira Mađarića (1959.) bila u zagrebačkom Kinu Kinoteka (26.112017.) u produkciji Kazališta „Oberon“ (Koprivnica) i Adam scene (Zagreb).
Mađarić se odavno profilirao u hrvatskom kazališnom prostoru kao osoba koja pronalazi, prevodi i režira zanimljive tekstove, koji kasnije postaju sastavnim djelom hrvatskog kazališnog repertoara. Iako dvorana Kinoteke nije doživjela neku ozbiljniju intervenciju (za razliku od crkve svetog Blaža), najava budućeg kazališnog programa možda potakne na preuređenje i prilagodbu za „prave“ predstave.
Dramski tekst „Vol i magarac“ već naslovom sugerira da se radi o Božićnoj temi, ali je napisan pametno, duhovito i naglašeno literarno tako da se može igrati i izvan „prigode“ – radi se o dva prijatelja, namćorastog Vola i popustljivog Magarca koji su u jaslama zatekli rasplakanog dječačića bez roditelja u blizini te se, svaki na svoj način, pokušavaju snaći u novoj situaciji: nabaviti mlijeko, otjerati agresivne vojnike koji traže djecu po Herodovoj naredbi, uspavati ga pjesmom – mada u svemu tome nemaju nikakvog iskustva i djeteov plač im ide na živce.
Njihovi razgovori pokazuju da se radi o dobrim osobama jer se odlučuju brinuti o djetetu dok se ne vrate roditelji (Josip i ona kako se zove Matilda, Metilda, Marija) bez obzira je li on Isus („Ne sjaji dok spava“) ili neki sasvim običan dječak i upravo ta komponenta priče izdiže ovaj tekst iznad prigodničarskog. Kako napominje Ebel, napisao je tekst za djecu, ali mislim da bi oni stariji mogli napokon naučiti, da slabi i bespomoćni trebaju pomoć – jednom će postati jaki.
Jednostavna i indikativna scenografija Marte Crnobrnje prikazuje štalu (odlično korištenje vrata da se razgovara s onima vani), siva odjeća i kapa s naušnjacima za Magarca i smeđa odjeća u slojevima (koja podcrtava njegovu krupnoću) za Vola odlične su ideje kostimografkinje Marije Šarić Ban, dok glazba Gordane Evačić naglašava zbivanja.
Adam Končić (1977.) kao Vol i mladi Fabijan Pavao Medvešek (1992.) kao Magarac djeluju poput dugogodišnjeg, dobro uigranog para, dok su Mađarićevi redateljski zahvati tako suptilni da predstava teče prirodno, dobrim ritmom i u zabavnom (no ne jeftinom) ozračju.
U očekivanoj poplavi prigodnih božićnih predstava, „Vol i magarac“ pokazuju odmak od stereotipa kako u prikazu biblijskih motiva, tako i u interpretaciji poznatih prizora pa se nadam da ćemo je imati prilike gledati i u preostalih jedanaest mjeseci.