„Bajke leže u meni poput sjemenki, potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet“ napisao je svojedobno danski književnik Hans Christian Andersen (1805.-1875.) pišući bajke čiji su junaci vremenom prerasli u simbole, zbivanja u metafore, a poruke postale univerzalne.
Andersenove zbirke priča često su sastavni dio kućnih knjižnica, dok su poneke lektirni naslovi pa nije neočekivano da postaju predlošci za filmove (posebice animirane) i kazališne predstave. Čini mi se da je među njima najdinamičnija i scenografski najraznolikija „Snježna kraljica“ koja se našla na repertoaru zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnja u dramatizaciji Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića (27.10.2017., osvrt na izvedbu 24.10.2017.).
Počela bih usporedbom Andersenove strukture sastavljene od sedam priča i dramaturških promjena. Početna scena jest sastanak već odraslih Gerde i Kaya (Ivana Bakarić, Tvrtko Jurić) na poslijepodnevnom čaju (petkom u pet) i listanju fotografskog albuma, čime se pokazuje da njihova prijateljstvo iz djetinjstva i dalje postoji. Zašto su njihove fotografije zapravo video projekcije (Davorin Eceg), nije baš sasvim jasno, budući da mladi Gerda i Kay (Dubravka Lelas, Luka Bulović) na tim snimkama ništa ne rade (osim što se miču). Iako se u priči spominje rijeka, nema previše razloga za kanal s vodom u prvom planu (scenografkinja Irena Kraljić) po kojem u čizmama gacaju glavni junaci (posebno me ljuti kada Gerda spominje crvene cipelice, pa obuva čizme!). Čini mi se prilično nelogičim da njih dvoje nisu prije razgovarali o epizodi sa Snježnom kraljicom (koja se zbila u djetinjstvu), nego tek kao odrasli ljudi: Gerda prepričava svoju potragu za Kayom, a Kay boravak u dvorcu Snježne kraljice (prepričavanje, dakako, prerasta u akciju, ali su pri tome oni kao odrasli stalno na sceni... shvatili smo da oni prepričavaju i ne moraju se gužvati na pozornici).
Mada Andersen u svojoj početnoj priči tumači nastanak čarobnog ogledala koje dobro i lijepo preobražava u zlo i ružno, u predstavi samo imamo izjavu da je Kay odjednom (ničim izazvan!) postao zao te da je nekamo netragom nestao. Projekcijama i scenografijom dvorac Snježne kraljice predstavlja izvanredno uspjelu sliku, u koju se odjećom (Tea Bašić Erceg) sjajno vizualno i glasovno uklapa Snježna kraljica, izvrsno odabrana Senka Bulić. Međutim, kasnija scena u kojoj Snježna kraljica od Kaya traži da vizualizira razne predmete i pojmove, obiluje izrazima nerazumljivim manjoj djeci. Lijepo je poznavati grčke matematičke izraze, ali inzistirati na riječima poput „heksaedar“ (zapravo je to kocka) ili „oktaedar“ (dvije piramide spojene četverokutnim bazama) ili fraktal... kada je cilj oblikovati riječ „vječnost“.
Dakle, uporna Gerda kreće u potragu za Kayom i uglavnom pratimo Andersenove epizode od cvjetnjaka i kneževića, preko susreta s malom razbojnicom i Laponskom do dolaska u dvorac. Zanimljivo je da je različito cvijeće (prilično duga epizoda susreta s Gerdom) vizualno jednako, da gavran (sjajno Andersenovo promišljanje o slobodi i sigurnosti) govori nekada omiljenim dječjim žargonom (japa sapam vapaljdapa jepedipinapa rapazupumipijepelapa) te da se glazba koristi na čudan način (Willem Miličević).
Iako se radi o ansambl predstavi, samo dvije Gerde, dvojica Kaya i Snježna kraljica su profilirani – ostali su nekako rasplinuti. Osim nepotrebnog gomilanja teksta i scensko-kostimske jednobojnosti (s izuzetkom dvorca Snježne kraljice gdje je to nužno) u ovoj mi predstavi smeta uspavljujući tempo – priča s elementima pustolovne proze doista je mogla biti znatno dinamičnija. Tada bi i prijateljstvo brže nadvladalo sile Zla.