„Gavelline večeri su, tradicionalno, festival koji gledateljima nudi okupljena najbolja ostvarenja dramske produkcije hrvatskih kazališnih kuća u protekloj sezoni, obogaćena s nekoliko predstava – vrhunaca repertoara teatara iz susjednih nam država“ piše na programskom letku 32. Gavellinih večeri obrazloženje za izbor predstava koje će zagrebačka publika vidjeti od 11.do 21.10.2017. po izboru Programskog vijeća u kojem su Sonja Kovačić, Hrvoje Klobučar i Boris Svrtan (zaposlenici u Dramskom kazalištu Gavella).
Početna predstava bila je „Ljepotica iz Leenanea“ Martina McDonagha u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku (21.4.2017.). Surova je to priča o zajedničkom životu prepunom zloće i nesnošljivosti, a odvija se između četrdesetogodišnje usidjelice Maureen (Franka Klarić) i njezine sedamdesetogodišnje majke Mag (Biserka Ipša) u malom irskom selu Leenaneu. McDonagh (1970) napisao je spomenutu dramu pod nazivom „The Beauty Queen of Leenane“ 1996., a njezino prvo uprizorenje na hrvatskom jeziku (Lara Hoelbling Matković) bilo je 2001. u Kazalištu Mala scena u režiji Ivice Šimića (majku i kćer glumile su Nada Subotić i Nina Erak-Svrtan).
Odlično napisana, sa stalnom tenzijom u razvoju radnje i brzom izmjenom vizura o ulogama žrtve i zlostavljačice, ova je drama krasna prigoda za ostvarivanje raskošnih uloga. Biserka Ipša (1950.), nakon odlične uloge pomalo koketne starije žene u predstavi „Kako život“ (kritiku pročitajte ovdje), ostvaruje ulogu Mag u sličnoj dobnoj skupini, ali dijametralno suprotnu. Ovisna o kćeri, Mag je muči na najrazličitije načine – praveći se nemoćnija nego što jest inzistira na stalnom služenju, uništavajući pisma koja bi kćeri mogla priskrbiti neku vedriju budućnost veže je uz kuću, a izlijevajući urin u sudoper pojačava odvratnost koju kćer ionako gaji i prema kući i prema majci. Taman kada pomislimo da majka muči kćer, shvaćamo da joj ova ne ostaje dužna – sve do tragičnog kraja. Naime, Maureen ubija Mag, ali preuzima njezin način ponašanja – za nju više nema mogućnosti za promjenu, jer vanjski poticaj kojemu se nadala (životu s Patom u Americi) potpuno je iščeznuo.
Ipša načinom govora, gestama i grimasama vrlo suvereno materijalizira Maginu zloću, ali ostavlja otvorenim pitanje je li uzrok takvog ponašanja strah ili doista zloba. Franka Klarić (1987.) nije u svakom trenutku dorasla svojoj Maureen, ali to bismo mogli pripisati i jačini majčine uloge i zbilja uvjerljivoj Biserki Ipši.
Braća Dooley, Pato i Ray, su katalizatori u odnosima majke i kćeri, no namjene njihovih ulogamar su vrlo precizno napisane. Budući da Pato (Jakov Bilić) pokazuje zanimanje za Maureen, ona se nada kako će zajedno s njim otići u Ameriku te se tako osloboditi majke i nezadovoljavajućeg života. Njegov mlađi brat Ray (Bojan Brajčić) donositelj je poruka u njihovu kuću i kao glasnik, iznova budi nadu (kod Maureen) odnosno strah (kod Mag). Obojica su svoje minijature izveli doista virtuozno: Bilić kao prava „zbunjola“, a Brajčić kao pravi mladi „živčenjak“.
Scenu i kostime vrlo prigodnim su kreirali Branko Lovrić Caparin i Sara Lovrić Caparin, dok je glazbu skladao Igor Karlić. Ferenčina je mudro pustio da se stvari prirodno razvijaju, no ipak je mogao tu i tamo malo ubrzati zbivanja... Mada maleno, HNK u Šibeniku je marljivo kazalište, pa svakako treba obodriti mlade glumce (Klarić, Bilić) da su izabrali glumiti u (uvjetno govoreći) malom kazalištu, a ne „tabanati“ po ulicama (uvjetno govoreći) velikog grada. Pametan je bio Cezar kada je rekao, da je bolje biti prvi u Galiji, nego drugi u Rimu (sapienti sat).