KAZALIŠTE MORUZGVA: "KAKO ŽIVOT"
2.12.2016. 3:10:44h
Kako život? Dobro, hvala na pitanju. Prolazi!
Nova predstava Kazališta Moruzgva 'Kako život', autorice Nine Mitrović, nudi vrlo duhovite dijaloge i osmišljava logične situacije, dok su glumci apsolutno očaravajući
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kako život" / facebook.com/pg/moruzgvatheatre

Znam da mala, nezavisna i bezdomna kazališta imaju tisuće nevolja, pun koš problema i neizbrojivo prepreka prilikom realizacija svojih predstava. Ali imaju jednu fantastičnu mogućnost, razlog svojeg utemeljenja i postojanja – mogu birati! Mogu birati omiljenog autora ili tekst, mogu promovirati najrazličitije ideje i poglede na svijet, mogu vrebati željene glumce i redatelje, mogu educirati publiku, ali joj mogu i podilaziti, mogu čekati (novaca ionako nikada dovoljno), a mogu i djelovati – jednostavno: mogu!  Ako mogu, dakako.  O tome sam razmišljala dok sam u Maloj dvorani Lisinskog gledala ( 21.11. 2016.) najnoviju  predstavu Kazališta  Moruzgva (mogu birati i dizajn) „Kako život“ (premijera 16.10.2016.) autorice Nine Mitrović u režiji Ivana Lea Lema.

 Svi dobro znamo da postoje marginalne skupine u socijalnim slojevima, ali i u društvu kao cjelini. Primjerice, političari ignoriraju članove  drugačijih stranaka, muškarci (uz izuzetke) podcjenjuju žene (to će im jednom  doći glave), rasne, nacionalne i vjerske netrpeljivosti su dio svakog nacionalnog dizajna i da ne nabrajam dalje... No, postoji skupina (vrlo velika i sve veća) ljudi koje svi „šikaniraju“ mada im tepaju: zlatno doba, treća životna dob – ukratko: starci! Jer oni su teret, njih treba opelješiti i gurnuti u zapećak (sjećate se one narodne priče u kojoj je trebalo pobiti sve starce u selu pa kada se pojavio  problem, riješio ga je preživjeli  starac, kojeg je sin sakrio), eventualno strpati u starački dom. 

Sjećam se, kako je moja ostarjela susjeda, postavši udovica, odbijala otići u Dom jer su tamo sami stari ljudi! No, ne mora  starački dom (nemojmo se prenemagati eufemističkim nazivima) uvijek biti predvorje groba i umiranja. Poznajem izvanredno živahne starije ljude kojima je dom praktičniji način života od boravka u prostranom  stanu visoke zgade bez lifta - ni turobni, ni depresivni, ni spremni na odlazak u vječnost... Veseli, aktivni, spremni podijeliti znanje s pametnim (i pažljivim) slušateljima. A Nina Mitrović (1978.) je to očito bila prilikom priprema za dramski tekst „Kako život“ – smjestila ga je u Dom za starije osobe, opremila je svoje likove životnom radošću usprkos gorkim obiteljskim sitauacijam i pustila ih da govore.

Liječnik Andrija Kekez (Siniša Popović) nauživao se života, ali ni sada ne posustaje, nego si priređuje male radosti. Među te radosti pripada i razvedena Mila (Biserka Ipša) poprilično zbunjena svojom obiteljskom situacijom, pred kojom se „sakrila“ u Dom. Treći član je Branko (Vinko Kraljević), vječno nezadovoljan sa svima i svačim, takozvano staro gunđalo, kojeg je sin u potpunosti zanemario. Njih troje prijateljuju, rađaju se tu i simpatije i ljubavi, no svatko od njih nosi svoju muku koja je lakša kada se podijeli. Prateća osoba trija jest zaposlenica doma Suzana (Ana Begić) koja zapravo ima najviše problema. Njezin problem je život i što učiniti u budućem vremenu. A kako tvrde njezini  ostarjeli štićenici – valja živjeti. Bolje i pogriješiti, nego ne probati.

Nina Mitrović nudi vrlo duhovite dijaloge i osmišljava logične situacije pa iako smo svjesni ozbiljnosti, pa i tuge likova, ipak nam pobjegne smijeh. Vesna Režić je vrlo funkcionalno osmislila scenografiju s očekivanim krevetima i stalažama, te pokvarenim aparatom za piće (ipak smo u staračkom domu), ali vedrih tonova. Mirjana Zagorec je odjećom podcrtala karaktere likova. Scene su kratke, ali radi se o logičnim rezovima (a i glumci su znalcI), pa mi nije jasan razlog zvučnog signala za promjenu scene... Prvo sam mislila da je vezano uz spravljanje pića u neispravnom aparatu, pa je onda cijela sredina predstave bez tog iritatntnog piska, da bi  se pred kraj opet pojavio (ima jedino smisla u trenutku kada produljenim trajanjem oponaša prekid rada srca, odnosno najavljuje smrt).

No, ono što je u ovoj predstavi apsolutno očaravajuće su glumci. Vinko Kraljević kao  „staro zakeralo“ Branko je fantastičan – od gadljivih izraza lica, preko stalnih pritužbi, do ogorčenja što ga nitko neće... Bonvivan Kekez u nonšalantnoj igri Siniše Popovića istovremeno je simpatičan i odbojan, a Biserka Ipša kao ostarjela, no još uvijek koketna Mila (srce nikada ne stari, ono jednostavno stane) pokazuje kako je ova glumica pomalo zapostavljena. Tu je i rezolutna (kada su u pitanju štićenici Doma) i ujedno nesigurna Suzana izvrsne Ane Begić, čime se potvrđuje  tvrdnja da djetelina s četiri lista nosi sreću. U nekim će izvedbama umjesto Ane Begić igrati Ecija Ojadnić, što će meni osobno biti povod  da ovu predstavu pogledam ponovo. Baš mi je bila...

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2019, All rights reserved