Napomena: kritika je izvorno objavljena 12. listopada 2017. u Vijencu, br. 616
Nakon odlaska dugogodišnjeg ravnatelja Tomislava Štrige u mirovinu, Centar KNAP ove su godine preuzele mlade snage iz same institucije, uz pokoje vanjsko pojačanje, odmah unijevši u taj kulturni centar snažnu energetsku i kreativnu injekciju.
Probudili su i kazalište KNAP iz duboka sna, pokrenuvši niz novih programa za publiku koja na svojim kazališnim popisima dugo nije nalazila mjesta za njega. Programom KNAP+ kazalište je otvorilo vrata nezavisnim teatrima koji žude za prostorom i prilikama, a za kojima, pak, žudi svaki punokrvni kazalištarac.
Također, oživili su i kazališni program za djecu i mlade te se zanimljivim koprodukcijama umrežavaju i privlače na Peščenicu vrlo zanimljiva kazališta i predstave, a s njima i publiku. Odličan primjer takva rada zanimljiva je predstava za djecu i tinejdžere „Superjunaci“ (kritiku pročitajte ovdje), nastala u koprodukciji KD Pinklec i Teatra Poco Loco, kojoj je KNAP pružio zagrebački dom.
I dok se novim programima kazalište otvara specifičnim publikama, istodobno ne zanemaruje svoju funkciju ni poziciju kvartovskog kazališta. Kako su dosadašnji aduti polako ostarjeli, poput kultnoga „Smisla života gospodina Lojtrice“, pomalo se umorili, poput „Amatera“, ili su već dobrim dijelom pogledani, poput „Nevjerojatnog događaja“, zaključili su da je kazalištu potreban novi hit, odnosno vrckava svevremenska komedija za bolji dan i lakši san.
U građenju takve, kvalitetne i pitke komedije skrivaju se brojne opasnosti koje na prvu loptu lako zavedu, od trivijalizacije do nepotrebne vulgarizacije, koje je konačni rezultat bedasta i plitka ili jeftina i odveć pitka scenska igra. Opasnost tih zavodljivih zamki izbjegava se mudrim izborom predloška i još mudrijim vođenjem i razigravanjem igre, u čemu su knapovci u potpunosti uspjeli.
Fin i elegantan humor
Romani Antonija Amurrija „Kako ubiti suprugu/supruga bez suvišnih zašto“ nisu novina, štoviše, dobro su znani i čitateljima i gledateljima, kao i voditelju kazališta KNAP te redatelju predstave Borisu Kovačeviću. U žarištu romana su muško-ženski odnosi s komično-tragičnim krajem, kako tko gleda, što već u startu privlači pozornost gledatelja. Pridodamo li tomu duhovitost i univerzalnost koja je položila test vremena te fin i elegantan humor koji „pojačanom istinom“ ne vrijeđa nego pecka i na koji se zbog tipiziranosti nitko ne može odveć naljutiti, dobili smo potencijalni hit. No sve to pada u vodu ako zašteka na izvedbenom planu.
Kovačević je izabrao pet muških i pet ženskih tipova i priča, oblikujući predstavu kao šetnju kroz njih uz opis stanja i dijagnozu te recept za konačno rješenje. Priče je povezao tankim pripovjednim okvirom u kojemu se pripovjedači-akteri obraćaju publici. Takva struktura omogućila mu je da se posveti ključnom sloju predstave – glumcima, što je odlično napravio. Uostalom ovakve predstave i jesu predstave glumaca, predstave koje im nude velik prostor za igru, no i brojne opasnosti poput prevelike zaigranosti i karikaturalnosti, samodopadnosti i...
Sve te klipove uspješno su zaobišli Iskra Jirsak i Petar Atanasoski, ne razmahavši se uprazno, već vrlo koncentrirano, uvjerljivo i dopadljivo odigravši deset priča i jednako toliko smrti. Iskra Jirsak radila je naglašenije razlike među tipovima, vrlo se zgodno transformiravši od lika do lika. U tim izmjenama stvorila je nekoliko vrlo duhovitih, ali doziranih, karikatura, poput Maze, Rospije i Trudnice. U potonjoj je i odlično brzinski prošetala iz emocije u emociju. S druge strane Atanasoski je likove gradio iznutra pa su promjene bile dublje, što je odlično leglo uz Jirsakičinu ekspresivnost, dižući scensku energiju unutar priča – dok bi ženski likovi od početka praskali duhovitost, muški bi je diskretnije gradili do malih erupcija u kulminativnim trenucima priče.
Ravnoteža i popunjavanje bili su prisutni na svim razinama glumačke igre – Njezine „dosadne“ monologe On je odlično poentirano rezao, Njegova brundanja Ona spuštala. Fino su se prepletali, u tom dijalogu razbijajući moguću monotoniju, istodobno dulje monologe koristeći za nužnu pauzu od smijeha, čime su izbjegli opasnost od zamora materijala.
U funkciji glumačke igre
Nažalost, nisu uspjeli u potpunosti izbjeći prazne rupe, kao u najslabijoj priči predstave Šlampavcu, koju je Iskra Jirsak u (pre)velikoj mjeri prepričala. Iako je to dobro izvela, njezin je monolog, u odnosu na dinamičnu i razigranu cjelinu, bio predug i razvodnjen te je žudio za kraćenjem. No struktura predstave nudi redatelju i glumcima da u kasnijim izvedbama skrate ili zaobiđu prazne hodove i padove, čime će dobiti na ujednačenosti i brzini.
Svi ostali elementi predstave bili su u potpunosti u funkciji glumačke igre. Scenu i kostime Kovačević je sveo na čiste crno-bijele kombinacije uz pokoji crveni dodatak, dok je glazba Ivana Biondića bila oznaka prelaska iz priče u priču.
Zaključno, iako ima pokoji prazni hod viška, predstava „Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto“ vrlo je uspjela, šarmantna i duhovita „laka komedija“ koja privlači svojim svevremenim muško-ženskim sukobima te čiji je ključni adut odlična glumačka (su)igra Iskre Jirsak i Petra Atanasoskog.