U sklopu 42. međunarodnog kazališnog festivala MOT (Mladi otvoreni teatar) u Skopju bilo je sedam predstava namijenjenih kazališnim kritičarima i selektorima (showcase) pa nakon što sam već predstavila dvije iz programa MNT (Makedonsko narodno kazalište – „Siljan roda pleše“ i „Povjerljivi razgovor“) i dvije u izvedbi nezavisnog Kazlišta Navigator Cvetko („Antigona i Kreont“ i „Lerin, polja žita, brda krvi“) preostale su još tri, kazališnim jezikom vrlo različite predstave: „Eksperiment“, „Šuma mojeg drva“ i „Doktor Faust“.

Predstava „Eksperiment“ (28.9.2017., premijera 9.6.2017.) nezavisnog kazališta „Artopia“ iz Skopja bavi se dehumanizacijom i deindividualzacijom čovjeka, kombinirajući projekcije ratnih zločina s igrom glumaca među kojima je i dvoje djece (Marija Jančevska i Mihael Stojanovski). Autor i redatelj Jane Spasikj posegnuo je za knjigom socijalnog psihologa Philipa Zimbarda „The Lucifer effect“  u dramatizaciji Milana Markovića Matthisa i montažera Gorjana Atanasova. U mračnom ozračju (scenograf Kirl Vasilev) i turobnim kostimima uz grotesknu šminku (Brankica Jordanovska) glumci izgovaraju naoko bezazlene, no u suštini zastrašujuće rečenice poput:

"Čovjek je cikličko ponavljanje gluposti“  ili „Svi pucaju, pucam i ja“ (zatomljavanje vlastitosti unutar mase), što je posebice jezivo zbog mirnoće kojom to glumci izgovaraju. Među projekcijama vezanim uz dokumentaciju ratnih razaranja nalazi se i video Marine Abramović u kojem ona prepričava svoj poznati performans, kada se šest sati prepustila posjetiteljima, ponudivši im stol pun raznih, čak vrlo opasnih predmeta i sebe na raspolaganju. Iako se radi o dobrovoljnom prepuštanju, doista je jezivo na što su se ljudi odlučivali, znajući da neće biti kažnjeni - mogla je Abramović i smrtno stradati („Samo ne gledaj žrtvi u oči“, poruka je autoriteta potencijalnim ubojicama). Završnica predstave su snimke nedavnih nereda u samom Skopju i dječakova priča o žabi (djeluje kao bajka, ali jako, jako crna). Iako malo preduga, predstava dobro uravnotežuje filmski i „živi“ materijal, poigrava se ljudskošću i njezinim odsustvom, a je li etično uključiti i djecu u izvedbu, možemo raspravljati... činjenica je da kada dođe u stvarnosti do grozota, oni su prvi uključeni u to!

Predstava „Šuma mojeg drva“ (1.10.2017.,premijera 27.4.2017.) nastala je u produkciji nezavisnog kazališta „Sjeverno od Impakta“ i Narodnog kazališta Jordan Hađi Konstantinov-Đinot, Veles i prije dolaska na MOT već je vrlo uspješno gostovala. Na sceni se nalazi performer Vasil Zafirchev koji izgovara tekst Sashe Dimoskog u režiji Aleksandra Ivanovskog bacajući se po podu i poigravajući se  pijeskom, vodom i kantom. Nije baš posve jasno što nam želi poručiti, ali kako je jedino osvjetljenje ono iz ručnih svjetiljki u rukama gledatelja (tako redatelj, navodno, proučava reakciju publike), najzanimljiviji vizualni dio predstave je upravo „zgusnutost“ svjetla - kako su ljudi znatiželjna bića, uvijek netko osvjetljava izvođača. Iako mi performerski dio nije baš bio zanimljiv, ono što je u ovoj predstavi fantastično jest skladatelj i izvođač na sceni Sashko Kostov: svira, šapće, pjeva, šušti, struže... neizmjerno nadaren i spretan glazbenik. Predstavu sam doživjela kao izvrstan eksperimentalan koncert koji je, za razliku od mnogih koncerata suvremene glazbe, itekako slušljiv i uzbudljiv.

Jedina nacionalna kazališna kuća uz MNT (Skopje) na MOT.u je bilo Narodno kazališta Bitola s predstavom „Doktor Faust“ Christophera Marlowa u dramaturgiji Biljane Krajčevska i režiji Andrasa Urbana (1.10.2017., premijera 16.12.2016.). U kružnom prostoru s četiri vrata (Valentin Svetozarev) nalazimo se mi i oni, bitolski glumci odjeveni uglavnom u crno (Blagoj Micevski) uz stalno prisutnog gitaristu (glazba Aleksandar Dimovski). Prvo glumica „guta“ križ s kondomom, pa se u srdačnom susretu katoličkog i pravoslavnog svećenika katolički odjednom počinje obraćati s „Allahu akbar“ (zašto ne pravoslavni, kada je to u Makedoniji vjerojatnije?) pa gaze po zastavi EU, pa odluče stvoriti „čistu“ naciju od gena Aleksandra Velikog, kojem ne uspijevaju uzeti spermu (on je spolno nemoćan!), pa se zafrkavaju na račun lijepe Helene (ona izgovara neke duhovitosti poput „Zovu me HIV jer sam pozitivna“, „Zovu me Maggi jer sam za četvoricu gotova za pet minuta“, „Zovu me Tuborg jer se lako otvaram“ i druge slične, tipično marlovljevske izjave!), pa skaču, pa divljaju, pa se razbacuju kruhom, pa se pljeskaju po stražnjicama, pa jurcaju u krug...

I što je pisac htio reći?. Naporna predstava natrpana najrazličitijim simbolima, pretjerano glasnom glazbom i urlanjem, prljava u svojoj izvedbi i napokon, premalo provokativna za svu tu „buku i bijes“ (s ljubavlju sam mislila na Frljića tijekom izvedbe). Duhovito je bilo izrugivanje s Aleksandrom Velikim i definicija da „sve što nije raj, pakao je“, ali sve u svemu imala sam dojam „mnogo htjeli, mnogo započeli“ (prema „Mlogo hteo, mlogo započeo“ na grobu pjesnika Branka Radičevića). Urban jest, ali Marlowe sigurno nije (što pokazuje i prateći prijevod - dreka i galama se teško prevodi), pa bismo mogli naslov okarakterizirati dezinformacijom (naslov „Faust“ bio bi legitiman bez imena autora).