Toliko hvaljeno Zagrebačko kulturno ljeto uglavnom zamire krajem srpnja, a jedini kazališni lučonoša ostaje Glumačka družina Histrion na Ljetnoj sceni Opatovina: od 6. srpnja do 2. rujna 2017. pet puta tjedno okupljaju se glumci i njihovi navijači, kako prvi čovjek Histriona Zlatko Vitez naziva vjernu histrionsku publiku. Sklon takozvanom pučkom teatru, Vitez naručuje nove ili bira već poznate tekstove,  pa je tako ove godine u ozračju šesdesete obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke (1873.-1957.) odabrao njezin roman „Kći Lotrščaka“ (premijera 8.7., osvrt na izvedbu 29.7. 2017.) koji je 1990. već scenski adaptirao i režirao.

U svojem opsežnom romanu Zagorka je uključila brojne zagrebačke priče i legende poput one o imenima Manduševca i Zagreba (Reče žedan vitez mladoj djevojci :“Mando, dušo, zagrabi vode“) , kuli  Lotrščak (izgrađenoj između 1242.-1266.  uz gradska vrata Dverce i  nazvanoj po „Zvonu lotrijaša (lopova)“ koje je zvonilo navečer uoči zatvaranja vrata), neoštećenoj Gospinoj slici pronađenoj u zgarištu nakon velikog požara 31.5.1731., ali i epizode poput pobune turopoljskih seljaka protiv Kaptola i turopoljskih plemića kako bi očuvali dobivene povlastice, mogućnost da djevojka brakom spasi život na smrt osuđenog mladića ili odnos građana (i zakona) prema nezakonitoj djeci... Zagorka svoje junake i njihove postupke oslikava u duhu života u malom gradu u 16. stoljeću, likovi su  podijeljeni na dobre i zle (među ovima su bez iznimke pripadnici klera), fizički izgled teži romantičnom idealu (Manduša je zlatokosa i plavooka, Divljan stasit, jak i crnokos), opaki i jezičavi ljudi su naglašeno ružni, a najopakiji lik, kanonik Šimun oličenje je pravoga vraga...

Roman „Kći Lotrščaka“ utjelovljuje dvije pripovjedačke linije: zagrebački život i turopoljska događanja, uz otklone poput Mandušinog zatočenja na Crnom otoku, sudbine lude Marte ili Ružinog prokletstva. Cjelovito uprizorenje Zagorkina romana trajalo bi „od sumraka do zore“ pa je adaptacija uglavnom zadržala zagrebačka događanja, s usputnom (ali prilično nejasnom) naznakom o turopoljskom dijelu i Divljanovoj ulozi u njemu. Pri tome je u potpunosti iščeznuo treći glavni lik romana kanonik Šimun (pohotan i pohlepan, glavni pokretač Mandušinih nevolja), a njegovu je negativnu ulogu preuzeo kaštelan Kosacki (Ivica Pucar). Romantični postojeći izgled scene na Opatovini (dodani namještaj u prvom djelu oblikuje krčmu) dopunjen je kapelicom s Bogorodicom i Lotrščakom sa zvoncem (Miljenko Sekulić), Elvira Ulip je prepoznatljivo i funkcionalno odjenula protagoniste, a iz prve izvedbe preuzete su  pjesme (Arsen Dedić, Drago Britvić).

Glavni nedostatak izvedbe je statičnost: ne samo da se prilikom zborskog pjevanja svi glumci postroje, već je i njihova međuigra nekako usporena, da ne kažem aljkava! Primjerice, glavni sudionici Manduša (Vini Jurčić) i Divljan (Ivan Čuić) djeluju kao da su par po kazni, tako da je jako teško povjerovati u njihovu ljubav. Vizualno su vrlo šarmantni (sasvim po Zagorkinom opisu), Jurčić čak vrlo lijepo pjeva (dok Čuić grozno govori), ali ja bih ih najradije oslobodila tegobe da budu zajedno na pozornici... Omiljena uzrečica o kemiji ovdje ne funkcionira!

Međutim, nastup pakosne Žofe (nevelika ali ključna uloga u Mandušinim stradanjima), pokazao je Mirelu Brekalo Popović  kao sjajnu i slojevitu glumicu, upravo u skladu s poznatom tvrdnjom da nema malih uloga: način kretanja, snishodljivost i zloća dozirani na pravi način odlično su oblikovali karakter smutljivice. Za razliku od nje, Žarko Potočnjak je, također opakog Benedikta, previše iskarikirao, pa je nakon početnog iznenađenja zbog neobičnog izgleda, uskoro postao predvidljiv, a time i monoton. Zlatko Vitez svojeg je suca Benčića sveo na pjevački (dobar) nastup, funkcionalno i bez pretjeranih aktivnosti osmislili su svoje likove Zlatko Ožbolt (Plemenščak), Franjo Kuhar (Iglica) i Davor Svedružić (Barilec), a nastupili su još Ivan Jončić, Ivan Magud ,Martin Kuhar, Žarko Savić i Pero Juričić.

Teško mogu odrediti zašto je  predstava „Kći Lotrščaka“ ispala tako „njonjava“ jer potencijala imaju  i predložak i izvođači. A možda...?!