Izbornica 41. dana satire Fadila Hadžića dramaturginja Željka Udovičić Pleština naputovala se po „regionu“ i pozvala 15 predstava („Nikad skuplji festival“ komentirao je ravnatelj Satiričkog kazališta „Kerempuh“ Duško Ljuština) koje su skoro svake  večeri  od 2.-21.6.2017. gledali i ocjenjivali Livio Badurina (dramski glumac), Tomislav Zajec (dramski pisac) i Bojana Radović (novinarka i kazališna kritičarka „Večernjeg lista“).

Najboljom su predstavom proglasili predstavu Makedonskog narodnog kazališta (Skopje) „Život je lijep“ (10.4.2016.)  prema drami „Samoubojica“ ruskog pisca Nikolaja Erdmana (1900.-1970.) u adaptaciji i režiji Aleksandra Morfova izvedenoj na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta (18.6.2017). Uoči same izvedbe saznali smo šokantnu činjenicu o trajanju predstave (210 minuta) i zabezeknuli se nad scenografijom (Nikola Toromanov) koja je prekrcala veliku  pozornicu (punim pravom jer se radi o takozvanom zajedničkom stanu, dugo godina tipičnom načinu stanovanja u SSSR-u, pa su u prvom planu stajala tri stroja za pranje rublja i dva glačala), a na ulicu se izlazi penjući se stubištem (što pretpostavlja podrumski stan).

Dvadesetak glumaca trčkara uokolo neobavezno odjeveni (Marija Pupčevska), izlazi koz različita vrata, koristi zajedničke prostorije i trenira snošljivost – svi ponešto rade i pokušavaju preživjeti na bezbolan način. Svi osim Semjona Semjonoviča Podsjekaljnikova (Nikola Ristanovski) koji je nezaposlen, spava do podneva pa noću „baulja“ po stanu, živi na račun svoje krotke žene Maše (Nikolina Kujača) i uz jezičavu punicu Serafimu (Biljana Dragičević). Dakako da je punica ogorčena na njegovo izležavanje pa su mnogi duhoviti dijalozi upravo izemđu njih dvoje. Kako Semjon o sebi misli sve najbolje, smatra da je njegov način života posljedica vanjskih okolnosti za koje on nije kriv. 

Zbog nekakve sumnjive brošurice odlučuje naučiti svirati tubu, pa kada mu je Maša priskrbi i čita mu upute (budući da je on nesposoban, ne uspijeva izmamiti zvuk, pa Maša moli: “Bože ako postojiš, pošalji nam zvuk“), on svoj neuspjeh u učenju pripisuje autoru brošure. Međutim, odjednom se odlučuje na samoubojstvo, jer „život ovakav nema smisla“. I dok se on (nevoljko) priprema za fatalan čin, pristupa mu starac koji ga počinje nagovarati na oproštajno pismo u kojem će nabrojati sve koji su krivi za ovakvo stanje tvrdeći da „živ ne može nikoga optužiti, a mrtvac može, jer je slobodan“ (Erdman je imao velikih problema s vlastima zbog svojih drama; spomenuti „Samoubojica“ napisan 1928., u SSSR-u je izveden  tek 1987., a u DK „Gavella“ 1971. u prijevodu i režiji Božidara Violića!).

Semjon pristaje napisati optužujuće oproštajno pismo u ime inteligencije (tako pravdajući samoubojstvo), no potom se pojavljuju brojni predstavnici različitih uvjerenja, tražeći od njega da i za njih napiše pisma (svećenici, umjetnici, trgovci itd.,itd.), ujedno ga prisiljavajući da odredi datum smrti. No, Semjonu se to prestane sviđati (iako mu je drago da mu se svi dodvoravaju) i on je sve neodlučniji... Pritisak na njega raste i njegovi su ga „klijenti“ spremni čak vlastoručno dokrajčiti.

Predstava pripada u velike ansambl predstave i mada povremeno tempo malo „padne“, radi se o dobro vođenoj i punokrvnoj izvedbi, koja je u drugom dijelu dopunjena „živom glazbom“ (izbor glazbe Aleksandar Morfov). Iako ima doista odličnih glumačkih minijatura i izrazito suvislo oblikovanih karaktera, Nagradama za glumačka ostvarenja (pet ravnopravnih) su ovjenčani Nikola Ristanovski i Nikolina Kujača – Semjon i Maša. Osim što je svatko od njih vrlo precizno profilirao određen tip čovjeka, oni su ostvarili prepoznatljiv odnos suživota borca (Maša) i gubitnika (Semjon), čvrste strukture koja se namjerno omekšava kako bi poduprla onu nemoćnu (prekrasna scena učenja sviranja tube).

Predstava „Život je lijep“ Makedonskog narodnog kazališta (Makedonski narodni teater) nudi nam punokrvno kazalište s obiljem odličnih  ostvarenja glumaca za koje nismo nikada čuli (uz izuzetak Ristanovskog kojeg smo nedavno gledali kao Ivanova) i zbog toga moram „urbi et orbi“ reći: hvala Željka!