Razmjena predstava među kazališnim kućama sličnih programskih profila ili organizacija gostovanja u sklopu nekog ciklusa, silno raduje „fanatičnu“ kazališnu publiku, jer tako na najjednostavniji (i njjeftiniji) način vide predstave iz drugih sredina. Dakako, možda tražimo suviše od „svojih“ kazališta, ali nekako želimo (i žalimo nedostatak) da zagrebački HNK dovede istovrsne HNK-ove (Split, Rijeka, Osijek, Varaždin(!)) ili one koji imaju isto ime bez obzira na opravdanost naziva (pustimo sada nomen est omen to jest da ime sadrži značenje).
Međutim, baš je razveselilo gostovanje Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula (11.6.2017.) s predstavom „Egzorcizam“ (premijera 15.10.2016.), budući da se radi o autorskom projektu filmskog i kazališnog redatelja (i dramaturga) Dalibora Matanića (1975.), poznatog po prilično oštrom propitivanju društvenih pojava koje zadiru u privatnost pojedinca, čime nerijetko dovode do njegova tragičnog kraja.
Egzorcizam prema rječniku (Vladimir Anić, Ivo Goldstein) stranih riječi znači: izgonjenje zlih duhova, istjerivanje đavola ili demona pomoću riječi ili gesta iz opsjednute osobe (kao ritual vjere i kao psihijatrijska metoda) pa se zato oko „opsjednute“ Maše Artuković (vrlo upečatljiva Nika Ivančić) „bore“ svećenik (Janko Popović Volarić) i psihijatrica (Senka Bulić) uzajamno se negirajući. Obred nad vezanom Mašom, uz dopuštenje crkvenih vlasti, snima obiteljska televizija koju čine ambiciozna novinarka (Lana Gojak) i snimatelj (Marko Braić) uz prisutnost osobe koja je angažirala egzorcista, Mašinu sestru Veru (Judita Franković).
Cijeli ritual se odvija u podrumu sestara Artuković (u HNK je to klaustrofobično koncipiran prostor s iritantnom neonskom rasvjetom i projekcijama – Deni i Martino Šesnić - na pozornici gdje se publika smjestila u neposrdenoj blizini glumaca; u Puli je to, prema informacijama, u donjim prostorima kazališta) uz glazbu Alena i Nenada Sinkauza, dok je funkcionalne kostime kreirala Desanka Janković.
Metodom televizijskog propitivanja saznajemo „mračne tajne“ svih protagonista: posesivnost Vere kojom tlači Mašu pri čemu pretpostavljamo da je Maša kćer rođena iz očevog spolnog zlostavljanja, neprimjereno ponašanje velečasnog kao i psihijatričino bavljenje sotonizmom zbog čega joj je zabranjena medicinska praksa, te napokon novinarkino licimjerje vezano uz vjeru, kako bi zadržala posao.
Iako većina spoznaja nije nikakava novost u našoj sredini, direktno i beskompromisno izrečeno (uz gaženje križa) odjekuje prilično gromko. Međutim, prenaglašena verbalna opscenost, općenje Maše i snimatelja u kadi punoj krvi, dugotrajno urlanje i valjanje po podu u zamračenom prostoru kida dobro osmišljen svijet „demonskih“ društvenih pojava i postaje prilično naporno. I to ne mentalno ili osjetilno nego fizički, pa zbog pretjeranosti prestajemo vjerovati u prije izrečeno. Siktanje demona obično je puno glasnije od pretjeranog urlanja...