Među omiljenim predlošcima za lutkarske predstave pripada i priča danskog književnika Hansa Christiana Andersena (1805.-1875.) „Ružno pače“ o neprihvaćanju drugačijeg, o neprepoznavanju suštine i ruganju nepoznatom. Suradnjom Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku (premijera 29.4.2017.) i Gradskog kazališta „Joza Ivakić“, Vinkovci (5.5.2017.) u dramatizaciji i režiji Đorđa Dukića, s lutkama i u kostimima Saše Došen, u scenografskoj kreaciji Sharon Pimpi-Steiner i uz glazbu Ivice Murata nastala je predstava koja je uglavnom slijedila glavne smjernice priče (osječka izvedba 26.5.2017.).
Upravo priča, odnosno riječi su te kojima obiluje ova predstava (umjesto pokreta i atmosfere), lutke su relativno slabo pokretne (možda sam malo prestroga, budući da me je upravo ovo kazalište naviklo na naglašeno visoke standarde u animaciji, ali i likovnosti), razvoj događaja je dramaturški prilično zbrkan (ako ga je seljanka uzela očekujući da će nesti jaja, zašto nema komentara na nedostatak jaja!), a putem se izgubila poanta – rješenje nije u osamljenosti, nego u prepoznavanju i prihvaćanju. Preobražaj pačića u labuda nastaje tako, da lutkar (Edi Ćelić) gurne pače iza drveta i izvuče labuda koji onda odleti – sve se zamrači što je signal kraja predstave, čiča-miča...
Ansambl (Inga Šarić, Kristina Fančović, Areta Ćurković,Tihomir Grljušić, Aleksandra Colnarić, Srđan Kovačević i već spomenuti Edi Ćelić) nije baš imao prostora da se razmaše pa svoje nezadovoljstvo predstavom pripisujem koncepciji predstave, a ne njihovoj izvedbi (no djeci i tetama se sviđa, a ja ću brundati sebi u bradu; i znam da nisam jedina).