Putujući po raznim gradovima i županijama selektor ovogodišnjeg, 24. festivala glumca, glumac Siniša Ružić težio je dovesti one predstave koje će po njegovu mišljenu, najbolje pokazati što glumac zna, može i hoće. Zato sam se, skoro zločesto, veselila očekivanom naporu slavonske, štokavski orijenitirane publike na predstavama dijalektalnog predznaka: kajkavskoj komediji „Očeš nečeš, doktor“ nastaloj suradnjom HNK Varaždin i Teatra Kerekesh, Varaždin u Hrvatskom domu u Vukovaru (18.5.2017., premijera 12.3.2016.) i čakavskoj darmi „Buža“ u izvedbi HNK Split u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ u Vinkovcima (19.5.2017., premijera na 62. Splitskom ljetu 19.7.2016.). Obje su predstave pokazale da je pojam jezične barijere precijenjen - gledatelji su se smijali na pravim mjestima, s rupčićima u rukama šmrcali na pravim mjestima.
Molierovu komediju „Liječnik protiv volje“ (1666.) preveo je s francuskog na kajkavski vrsni prevoditelj i redatelj Vladimir Gerić (1928.), a „indijanizirao“, režirao i scenografski osmislio poglavica pod imenom Bik koji se sekira domaćim imenom glumac Ljubomir Kerekeš (1960.). Priča o drvosječi (Jan Kerekeš) kojeg njegova supruga (Hana Hegedušić), zbog osvete i moguće dobiti proglasi liječnikom, što on isprepadan napokon i prihvati te liječenje čak vrlo uspješno privede ozdravljenju (jer pacijentica boluje od ljubavi), prebačeno je na Divlji Zapad, pa bljedoliki odlazi u kamp Siouxa.
Scenografija je osmišljena pomoću dva oslikana zastora koja prikazuju liječnikovu kolibu, odnosno indijansko selo, odjeća je očekivano „kaubojska“ i „indijanska“, dok pravi ugođaj daje odlična prigodna glazba Davora Bobića. Tekst je, naravno, aranžiran brojnim dosjetkama, duhovitim imenima i jezičnim vragolijama (Adam Končić je potomak Siouxa i Slovenca, pa tako miješa ta dva jezika – s nacrtanim simbolom Triglava na nadlaktici; Ana Begić je zalutala Mađarica urešena prigodnim bojama i sa svim onim jezičnim doskočicama, prije svega temeljenim na naglasku i nerazlikovanju gramatičkih rodova), pa bi se Moliere možda čudio, ali bi se sigurno (kada bi mu interpretirali) radosno smijao. Primjerice, Bik koji se sekira ima „bolesnu“ kćer Mlado tele (Mirela Videk) koja odbija govoriti jer joj ne daju da se uda za Vužganog jarca (mladog erotiziranog Indijanca – Zoran Pribičević) nego je tjeraju da postane ženom starog uspješnog ratnika Ofucanog orla.
Duhovita i prigodna imena potencijalnih muževa sve govore o njihovoj dobnoj skupini i poželjnosti odnosno nepoželjnosti kao ženika mladoj djevojci. U varaždinsku glumačku ekipu odlično se uklopio daroviti virovitički glumac Draško Zidar, poznat po svojem osjećaju za komično, pa kao „pametni“ Indijanac manipulira cijelom situacijom. Budući da kazališni komadi osmišljeni u maniri pučkog kazališta (većina djela prije proglašenja klasikom bila su mišljeni kao zabavni ili poučni pučki teatar) vole „zabasati“ u močvaru vulgarnosti i pustinju besmislenosti, predstava „Očeš nečeš, doktor“ je to izbjegla i uspjela je ostati na vrlo prihvatljivoj razini zabavljačkog, s odličnim tekstom, dopadljivom glazbom i glumačkim dosjetkama na razini komičnog , ali ne i pretjeranog...
Posegnuvši za dramom (prvo farsa, a onda i TV scenarij 1988.) „Buža“ hrvatskog pripovjedača, kritičara i esejista Živka Jeličić (1920.-1995.) redatelj Zoran Mužić (1962.) svjesno se upustio u stvaranje jednog, uvjetno govoreći, ambijenta u kojem se smijeh i suze prisno druže. Dvojica susjeda Vito (Joško Ševo) i Pere (Trpimir Jurkić) nekadašnji su prijatelji koje je nama nepoznati uzrok ozbiljno posvađao tako da oni provode živote uzajamno si pakosteći. U jednom trenutku nepažnje, Vito probije u zidu rupu (bužu) koja ga izravno povezuje s Perom i njegovim životom. Sada njihovi životi dobivaju dodatnu intimnost koja dozvoljava naglašenije isticanje dobra, ali i zla. Tako saznajemo za moguću nevjeru Perine žene (Ksenija Prohaska), Vitine nevolje sa svećenikom u dječačkoj dobi, za neimaštinu koja ih ne ometa u nadmetanju pri podmićivanju komisije koja treba učiniti uvid oko buže i budućih sudskih tužbi...
Mada obojica znaju da je njihova svađa besmislena, poznati mediteranski inat (dišpet) ne da im da prekinu. S druge strane, obojica imaju supruge kojima su privrženi, pa mada izigravaju mužjake, spremni su na nježnost. U prikazu Anježe, Vitine supruge, glumica Snježana Sinovčić Šiškov pokazuje zadivljujuće nijanse prilikom kreiranja svojeg lika: dobačenim pogledom, podignutom rukom ili nagibom tijela ona oblikuje svijet razumne žene pune ljubavi i razumijevanja, svjesna da taj njezin Vito čini ono što misli da je najbolje, iako je jasno da srlja u nepovrat.
Izvrsnim tekstom (tek naoko duhovitim, ali prepunim tuge i neke neobjašnjive gorčine), mudrom i uravnoteženom režijom, funkcionalnom scenografijom (Dinka Jeričević), odgovarajućim kostimima (Sara Lovrić Caparin), prigodnom glazbom (Mate Matišić) i glumačkom decentnošću, predstava „Buža“ je izvrstan doprinos splitskog kazališta Festivalu glumca.