ŽAR PTICA: "KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU", KLAPA 1
Crno-bijeli svijet ili kako je predložak ubio predstavu
Ključan problem predstave 'Kako je tata osvojio mamu', kazališta Žar ptica, slab je predložak koji se pokazao prevelikim utegom, povukavši sve druge elemente predstave prema dole
Objavljeno: 5.25.2017 2:27:22 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Kako je tata osvojio mamu" / Žar ptica - promo

Miro Gavran naš je najizvođeniji dramski pisac, jedini živući pisac s festivalom u nekoj drugoj zemlji, plodan romanopisac čiji su romani za mlade dio lektire... da skratimo, književni brend. O ključu njegova uspjeha može se raspravljati nadugačko i naširoko, a mi ćemo ga za ovu priliku maksimalno skratiti - ključ je u vješto skrojenom zapletu. Njemu su podređeni svi drugi elementi djela, od likova do stila pisanja (kojemu autor ne posvećuje previše pažnje). Koliko se taj ključ na prvu loptu kazalištima čini privlačnim, toliko svaka iole dublja analiza otkriva brojne probleme.

Roman "Kako je tata osvojio mamu" lektirni je naslov i jedan od Gavranovih klasika za (nešto veću) djecu te je njegovo postavljanje na scenu (tek) na prvi pogled razumljivo. No kad likovi romana, ogoljeni do vlastite srži, konačno ožive na sceni, razotkrit će sve sile problema. Priča romana je predvidljiva - desetogodišnji Antun živi u naizgled skladnoj obitelji čiju sreću s jedne strane nagriza očeva posvećenost vlastitom radu (luckasti izumitelj), s druge baka s mamine strane koja drvljem i kamenjem zasipa ljubavni, bračni i životni izbor vlastite kćeri. Kasniji događaji se odvijaju munjevitom brzinom (u nekoliko dana!) - mami prekipi, ostavlja tatu i s Antunom seli baki, jaz između roditelja raste, no Antun cijelo vrijeme vjeruje u njih, usput se stigne i zaljubiti u Bernardu, djevojčicu iz propala braka... u velikom rođendanskom finalu mama i tata se pomire, tatin izum bude prodan, Antun i Bernarda su sretni, sretni su čak i njeni rastavljeni roditelji, a baka, sva skrušena, stiže s tortom pomirenja.

Kao što se vidi, Gavran se u romanu ne bavi stvarnošću, rastavom roditelja koja u 90 posto slučajeva ostaje trajno stanje, već sve češći problem današnjice pretvara u bajku (za razliku od njega, pitanjem rastave roditelja puno se kvalitetnije, ozbiljnije i mladim ljudima korisnije bavi predstava "Pola-pola"). U toj bajci sve je u funkciji nekoliko ključnih točaka - prikaza nagrižene idile, njenog pucanja, stvaranja zida i velikog obrata koji to nije jer je sasvim očekivan. Likovi podčinjeni radnji gube živost i postaju crno-bijeli - danas se beskrajno vole, sutra u potpunosti mrze, preksutra opet ludo vole... bez imalo prijelaznih faza, stvarnih životnih dilema i pitanja. Nadalje, kontekst se gradi samo kako bi podgrijao radnju te da bi na kraju apsolutno sve sjelo na svoje mjesto. Omotano pretjeranom količinom pozitivnih emocija, poput torte s pokojom žlicom šećera previše. Da skratimo, tekst je prepun općih mjesta bez imalo doticaja sa stvarnošću.

Takvom limitiranom predlošku beskrajno je teško udahnuti stvarni scenski život, što su na svojoj koži, pardon, papiru i sceni osjetile Ana Prolić koja je dramatizirala roman i Slađana Kilibarda koja ga je režirala. Iako je Prolić prenijela roman na scenu vrlo dobro i s minimalnim sadržajnim gubicima, nije imala mogućnost unijeti boje u taj crno-bijeli svijet. Jednako je tako i Kilibarda, koja potpisuje i scenografiju, vrlo zgodno zamislila igru i scenu kao susret i sukob dvaju svjetova - malog, stisnutog i obiteljski toplog te hladnog i distanciranog, koje razdvaja tek mali puteljak (tako blizu, a u šutnji i tvrdoglavosti beskrajno daleko). Nažalost, s čvrstom i gotovo matematičkom proračunatošću predloška nije mogla napraviti puno više.

Jednak problem imali su i glumci s likovima koji se ne razvijaju kroz sebe, već su marionete u rukama radnje što ih vucara iz krajnosti u krajnost, karakterno ih umrtvljujući i svodeći na jednodimenzionalnost. Ugo Korani oblikovao je Antuna na visokoj razini, igračkoj i energijskoj, no bez topline i duhovitosti, dok je Dunja Fajdić Bernardu začinila pokojim zrncem mekoće i dobrote previše. U pravilu odličan i gotovo uvijek simpatično duhovit Berislav Tomičić ovaj je put oblikovao korektan no beskarakteran lik Antunova oca, a Gorana Marin u majci je podcrtavala njene skokovite osjećaje, ne mogavši ih oživiti i provući kroz "sivu zonu". Ana Marija Vrdoljak i Ante Krstulović kao Bernardini roditelji bili su alatka priče, a najbolju ulogu oblikovala je Nina Erak-Svrtan koja je jedina uspjela malo razigrati baku, oblikujući je punokrvnom Purgericom i "žofikom", odnosno damom visoka društva, pardon, nosa.

Kostimografkinja Hana Letica naslonila se na jasnoću likova i dvojakost scene, u Antunu zamijenivši tinejdžerske krpice hoch odijelcem, dok je Nenad Borgudan glazbeni sloj predstave oblikovao oko aktualnog hita Detoura. Zaključno, predstava "Kako je tata osvojio mamu" ima jedan ključan problem, a to je slab predložak. Bez obzira na trud ekipe, taj problem se pokazao prevelikim te se rasprostro na sve druge aspekte predstave.