Napomena: kritika je izvorno objavljena 27. travnja 2017. u Vijencu, br. 604
Zagrebačko kazalište lutaka već dulje vrijeme tapka na mjestu, smrznuto u nekim davnim poetikama, uvijek istim temama, tehnikama, stilu... Iz tog svijeta katkad proviri ili iskoči pokoja dobra rola ili lutkarska minijatura, no ne uspijevajući na svjetlo dana povući za sobom ansambl ili cijelu predstavu. Takvo, tromo i pasivno, kazalište je u novoj predstavi "Žabica kraljica" ispreplelo svoje okoštale niti sa suvremenim, dinamičnim, eksperimentalnim, silno živim i progresivnim festivalom Muzički biennale, neodvojivim od stalnog traganja i pomicanja umjetničkih granica. U susretu tradicije i avangarde, na našu sreću, pobijedila je potonja te smo dobili najbolju ZKL-ovu predstavu posljednjih nekoliko sezona, predstavu koja se u potpunosti uspjela izvući iz čvrstog obruča dosadašnje ZKL-ove poetike i uzletjeti u vrlo privlačne i poetične visine.
"Žabica kraljica" tradicionalna je hrvatska bajka u kojoj naslovna i doslovna žabica, kraljevska kći, unutarnjom toplinom i plemenitošću osvoji princa te u ljubavi s njim postane ljudska kraljica. Priču je režirao i dramatizirao Rene Medvešek, oblikujući je čistom i jasnom, neopterećenom viškovima. Svedenost na osnovu bila je nužna kako bi priča mogla jasno komunicirati s publikom kroz beskrajno dobre i kompatibilne scenske prijateljice – lutku i glazbu. A upravo glazba je bila ključ cijele predstave. Skladateljica Sara Glojnarić oblikovala je zanimljiv i slojevit, na mjestima razlomljen, mjestimice tečan, atmosferičan, ritmičan i poetičan svijet koji je čvrsto vodio naslovnu žabicu od rođenja preko raspjevanosti i zaljubljenosti do bajkovitog kraja. Glazba nije bila samo dramaturška nit vodilja, nego je i ritmički oblikovala predstavu, omotavši je vrlo privlačnom poetičnošću. Također, na suptilan i jasan način uplela se u sadržajni sloj, ukazavši na vlastitu bogatu rječitost i komunikativnost. Glazba je tako dala karakter i ton žabičinoj nutrini, vizualnu i olfaktivnu ljepotu cvijeća pretočila u auditivnu te privlačno oblikovala karaktere junakinje i njezinih konkurentica za tron.
Prepuštene glazbi i njenoj eteričnosti, lutke su dobile ono što silno vole – poetičnost. Dodatna krila dao im je oblikovatelj Danijel Srdarev, koji je vizualnost naših narodnih i pučkih (štapnih) lutaka obogatio lepršavošću tkanine. Jedina slabija točka bila je sama žabica, kojoj su lepršavost i karakter utišale ukočenost i pretjerana nagnutost prema dolje. Srdarev je i scenu oblikovao eterično te smo konačno vidjeli ZKL-ovu scenu ogoljenu od glomaznih paravana i rekvizita. I moramo priznati da je ovakva, tek obogaćena trakama, stiliziranim granama i žaruljama što se u poetičnoj sceni pretaču u cvjetove (oblikovatelj svjetla Sven Čustović) privlačna i sadržajno rječita.
Danijela Čolić Prižmić, Marina Kostelac, Matilda Sorić, Branko Smiljanić i Adam Skendžić uglavnom su se vrlo dobro prilagodili poetici predstave i glazbi koja je oblikovala i ritam i atmosferu animacije. Tek su nešto pali u središnjem dijelu, gdje je glazbu nadvladala riječ. Također, nešto neuvjerljivija bila je animacija žabice, posebice u sceni u kojoj pjeva na grani, a u kojoj joj je pažnju preotela pjevačica Marija Lešaja. Elegantnog, finog i bogatog glasa te izražajne izvedbe, Lešaja je bila ne samo auditivna nego i vizualna žarišna točka predstave te je vrlo koncentrirano pratila žabicu, davši njenoj nutrini i unutarnjoj toplini vizualni izgled. Glazbeno i scenski vrlo privlačni i zanimljivi bili su i Josip Konfic na udaraljkama te Gustav Barišin na kontrabasu i Sanja Vrsalović na klaviru. Glazbeni kvartet cijelim je tijekom odlično kontrolirao predstavu, uranjajući u vizualnu igru, preplećući se s njom, prateći je i vodeći, prepuštajući joj se i uznoseći je.
Predstava "Žabica kraljica" pokazala je da lutka može bez bujice riječi, dapače, da se mnogo bolje, slobodnije i poletnije osjeća uz glazbu. Također, potvrdila je da se ZKL može odmaknuti od okamenjene poetike te da u tomu ne smije čekati sljedeći Biennale, već sljedeću predstavu. Inače će predstave-slučajevi poput ove nezasluženo kratko scenski živjeti jer će ih ZKL-ova publika, nenavikla na poetske raznolikosti i pomake, odveć brzo odbaciti.