Fantastični balet „Labuđe jezero“ na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog (1840.-1893.)  prema libretu Vladimira P. Begičeva i Vasilija F. Geljcera, počeo je svoj život 1871. u krugu obitelji kao kratki balet za skladateljeve nećake. Zametak  „labuđeg motiva“ razvio se u fantastičnu priču o ljubavi, dobru i zlu zahvaljujući kazališnom  ravnatelju Begičevu koji je Čajkovskome ponudio suradnju.

Praizvedba je bila  1877.u moskovskom „Velikom kazalištu“ (Boljšoj teatar) u koreografiji Vaclava Reisingera, ali publika nije bila baš oduševljena viđenim. Međutim, izvedba drugog čina u koreografiji Leva Ivanoviča Ivanova u sanktpeterburškom Marijinskom teatru 1894. (hommage preminulom skladatelju) nagnala je Mariusa Petipaa da unese promjene u libreto i partituru te uz asistenciju Ivanova ostvari potpuno novu verziju ovog baleta, čija izvedba 15.1.1895. postaje temeljem svih budućih verzija „Labuđeg jezera“ (za kazališnu knjižicu pripremila Elizabeta Kumer).

Ljiljana Gvozdenović u svojem tekstu prati kronologiju izvedbi „Labuđeg jezera“ na zagrebačkoj pozornici i počinje fragmentima baleta u doba Margarete Froman 1921. Tročinska verzija baleta u režiji i koreografiji Margarete Froman postavljena je 1940., drugi čin u koreografiji Oskara Harmoša izveden  je 1947., dok se prva izvedba ovog baleta u četiri čina pojavila 1962. u koreografiji Rastislava Zaharova (obnovljena 1970. i 1978.). Zahtjevnu i raskošnu verziju prema koreografiji Olega Danovskog postavio je 1985. Leo Stipaničić, a želeći priču lokalizirati, Dinko Bogdanić je 2003. smješta na jezera zagrebačkog parka Maksimir. Sedma verzija „Labuđeg jezera“ na pozornici HNK bila je 2007. u koreografiji Dereka Deana, a posljednja je vezana uz poznatog plesača Vladimira Malakhova (1968.)  koji  ovaj balet prvi put koreografira (i režira) baš za Balet HNK u Zagrebu i čija je premijera bila 17.3.2017.

Scenograf i kostimograf je Jordi Roig: kostimi pastelnih boja su nesumnjivo ljupki, decentni i funkcionalni, ali scenografska rješenja su, najblaže rečeno, čudna. Naime, dok dvorane još i mogu podnositi pozlaćene glomazne stupove, njihovo zadržavanje u krajoliku doista je besmisleno. Stupovi i dalje zadržavaju svoju građevinsku funkciju, bez mogućnosti da ih doživimo kao ruševine pa ometaju iluziju raslinja i jezera.

 Malakhovljevi koreografski zahvati činili su mi se nekako suzdržani i mlaki, čak i one najpoetičnije scene u kojima treperi mnoštvo labudica. Ipak, valja izdvojiti fantastičan nastup „tri velika labuda“ (Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki, Tammy Higgins) i „četiri mala labuda“ (Catarina Meneses, Asuka Maruo, Anamarija Marković, Valentina Štrok). Među brojnim Odettama/Odilijama premijernu je verziju plesala Miruna Miciu, balerina izvanredno poetičnog izgleda i skladnih pokreta, ali kako je predstava odmicala, tako mi je postajala sve manje uvjerljiva. Posebice u duetima s princom Siegfridom kojeg je plesao Andrea Schifano, tehnički korektan ali bez imalo strasti. Zato su izuzetno uspjeli bili Takuya Sumitomo, razigrana gotovo agresivna dvorska luda i Guilherme Gameiro Alves u ulozi  čarobnjaka Rotbarta, nositelja iskonskog zla. Njih dvojica nisu samo odlično otplesali svoje likove, već su nosili živost i emociju, za razliku od većine ostalih (posebice glavnih) likova. 

Budući da silno volim balet i „Labuđe jezero“ pripada samom vrhu, izašla sam prilično razočarana, prije svega činjenicom da ples nije prekoračio rampu (a nisam sjedila predaleko). Budući da je za ulogu Odette/Odilije na raspolaganju pet solistica, a za princa Siegfrida četvorica solista, možda ću  u nekoj budućoj izvedbi naići na  zadovoljavajuću kombinaciju pa ću tada vidjeti je li moj dojam o „mlakosti“ najnovije verzije „Labuđeg jezera“ u koreografiji, odabiru solista ili – meni.