Kako bi zaokružila dugogodišnje vođenje kazališta Žar ptica, ravnateljica Marija Sekelez za posljednju je premijeru pod svojim vodstvom zgodno odabrala bajku o "vlastitom kazalištu", odnosno naslovnoj mu Žar ptici (premijera 12. ožujka 2016.). Pridružimo li dobroj ideji redateljicu silno privlačne i prepoznatljive poetike, istinsku veličinu našeg kazališta Ivicu Boban, na papiru smo dobili oproštaljku kakva se samo poželjeti može. No, putem od papira do scene brojni su se lončići polupali, a planovi propali.  

"Bajka o Žar ptici" naslonjena je na jednu od najstarijih indoeuropskih predaja o Žar ptici, odnosno ptici Feniks. Njena, odnosno prisutnost njenih zlatnih jabuka u kraljevskom vrtu, kraljevini osigurava mir i blagostanje. Kada ponestane jabuka, nastane krah. U ovoj priči, konkretno, kralj pošalje svoja tri sina da prvo čuvaju jabuke, a potom i da pronađu i dovedu nestalu Žar pticu. Kako to već ide u bajkama, prva dva sina premazana su svim mastima i rade isključivo za sebe, dok je treći, nespretni i smotani, prava junačina. U predstavi koju je i sadržajno i redateljski oblikovala Ivica Boban, stariji se sinovi okrenu prvo razbojnicima pa zlu samom, dok najmlađi rješava stvar. Dok se Žar ptica cijelo vrijeme skriva... to vam nećemo otkriti!

Redateljica Ivica Boban predstavu je omotala pripovjednim okvirom - glumci stvaraju predstavu pred gledateljima, pričajući im priču. Nažalost, taj pripovjedni okvir, koji nudi silne mogućnosti igre, prodiranja u unutarnji okvir, stvaranja mosta između glumaca i gledatelja... sveo se na  vrlo distancirano i ozbiljno pričanje priče. Dodamo li ozbiljnosti buku, nabrijanost te pretjeranu i poprilično nepotrebnu agresivnost i zaoštrenost, usput oduzmemo humor i igru, opisali smo predstavu u cjelini. Naime, sve prolazi u naglašeno ozbiljnom tonu u kojemu je posebna pažnja usmjerena mračnim stranama tog imaginarnog svijeta. Njihov mrak toliko je dominantan da je pokrio sve potencijalne duhovite točke, kao i ljubavnu priču koja je isforsirano sklepana na samom kraju. Znamo da kazalište za djecu nije samo igra i zabava, štoviše, potrebno je govoriti o ozbiljnim temama, otvoriti djeci oči prema stvarnosti, no ne može se to činiti nauštrb (scenske, glumačke, kazališne...) igre. A upravo to se dogodilo u "Bajci o Žar ptici". Šteta, jer poetika Ivice Boban u pravilu je neodvojiva od svih tih igara.

Mrak cjeline dobrim je dijelom povukao u sebe i glumce. Mateo Videk je najmlađeg kraljevog sina Ivana, džoker-junaka iz trećeg rukava, oblikovao šeprtljavim i "sporim" na svim razinama, tjelesnim i mentalnim. Takvom liku podrezao je krila, ne uspjevši ga prometnuti niti u nositelja igre niti u junaka. Njegovu stariju braću Bornu i Arona Matija Šakoranja i Mateo Videk oblikovali su s naslonom na agresiju, utišavši u njima tihu zloću koja bi puno jače udarala, a na tragu njihove agresije bio je i Romano Nikolić kao razbojnik. Njihovog vođu, besmrtnog čarobnjaka zla Koščeja, Ante Krstulović je oblikovao u za sebe nimalo tipičnoj ulozi, pretjerano uvjerljivo i zastrašujuće.

Zoran Pribičević vuka je oblikovao ne dogovorivši se sam sa sobom je li mu vučja glava tek kapa ili maska (autorica Vesna Balabanić), te je povremeno gledao i komunicirao iz perspektive vuka, ponekad iz vlastite perspektive. Iako je vizualno vrlo privlačno animirala krila Žar ptice, Ivana Boban je mimikom prenaglašeno odavala zahtjevnost animacije, dok je zajedno s Anom Marijom Vrdoljak bila pretjerano distancirana pripovjedačica. Gorana Marin i Vini Jurčić oblikovale su nekoliko zgodnih minijatura, dok je najbolji na sceni bio Berislav Tomičić, koji je jedini uspio Kralju udahnuti prepoznatljiv karakter, s drugim likovima donijevši pokoje humorno zrnce.

U skladu s pripovjednim okvirom, Zdravka Ivandija je ogolila scenu, scenografiju stvarajući video zidom. Tomislav Krajcer oblikovao je zanimljive video projekcije, ali koje su se zadržale na opisu scene. Štoviše, Mateo Videk propustio je u sceni putovanja zgodnu priliku komunikacije i preplitanja s njima, trčkarajući u neskladu s izmjenama kadrova. Vratimo li se sceni, njenu dodatnu punoću, kao i bogatstvo boja samoj Žar ptici, vrlo je efektno dala oblikovateljica svjetla Vesna Kolarić. Kostimografkinja Sandra Dekanić zgodno je u par poteza pretočila civilnu odjeću glumaca-pripovjedača iz okvira u bajkovite krpice, dok je glazba Damira Šimunovića pratila ozbiljnost i nabrijanost radnje uz nekoliko vrlo zgodnih, no možda pretjerano bučnih songova. Zaokruženo, pretjeranom ozbiljnošću Bajka o Žar ptici otjerala je od sebe bajkovitost, humor i kazališnu igru.